Ispovijest bivše olimpijke koja je postala prostitutka: Novac mi nije bio bitan

Suzy Favor Hamilton bila je olimpijska trkačica na srednje staze. Tri puta je nastupila na Olimpijskim igrama, oborila nekoliko američkih rekorda, osvojila sedam nacionalnih prvenstava, i otišla u penziju kada je zatrudnila 2005. godine. Mislila se posvetiti porodičnom životu, no nešto je pošlo u krivom smjeru – 2012. godine našla se usred velikog skandala kada je otkriveno kako je u Las Vegasu radila kao eskort dama.

U tekstu koji je napisala za britanski BBC, Suzy je podijelila svoje potresno iskustvo borbe s mentalnim oboljenjem, koje je opisala i u knjizi ‘Fast Girl’.

– Moj brat bolovao je od bipolarnog poremećaja i naša kuća uvijek je bila haotična zbog toga. Nikada nismo razgovarali o tome. Izvana, uvijek smo izgledali kao sretna porodica. Kada sada pogledam na to vrijeme, bilo je znakova da ni sa mnom nije nešto u redu, napisala je Suzy.

– Činila sam sve sto na sat i nisam se mogla koncentrirati na ništa. Dok sam odrastala borila sam se s poremećajem prehrane, imala sam suicidalne misli i pokušala sam se ubiti na faksu, potom sam osjećala tešku anksioznost dok sam se utrkivala. No, držala sam sve u sebi, održavala fasadu savršene cure sa srednjeg zapada, jake i moćne.

– Trčanje je bilo jedino što bi mi stišalo mozak, zato sam voljela trčati i bila sam opsjednuta njime. Vidjela sam kako pozitivno utječe na moju porodicu kada pobjeđujem utrke. Osjećala sam da bi moj uspjeh mogao učiniti našu porodicu sretnom, i oduzeti tihu bol koju smo osjećali zbog čudnog ponašanja mog brata.

– Moja trkačka karijera bila je izuzetno uspješna. Osvojila sam sedam nacionalnih prvenstava između 1991. i 2004., postavila nekoliko rekorda, i ušla u olimpijski tim 1992., 1996. i 2000.

– Pobjeđivala sam puno, ali uvijek bi se ‘zagušila’ na najvećim natjecanjima. Nisam znala zašto, ali to me izjedalo. Moje tijelo bi se samo neočekivano zgrčilo pred kraj utrke, kao da sam trčala s klavirom na leđima. Čak sam namjerno pala u finalu utrke na 1500 metara na Olimpijskim igrama u Sydneyu, kada sam bila favorit, a 50 metara prije kraja postalo mi je jasno da neću osvojiti medalju.

– To je bilo lakše progutati nego neuspjeh. Žarko sam htjela osvojiti tu medalju za svoju porodicu, kako bi izbrisala bol zbog smrti brata koji se ubio prije godinu dana.

– Nevjerovatno, ali nikad nisam mislila da bolujem od nekog poremećaja. Samo sam znala da se užasavam takmičenja. Uvijek sam bila ispunjena jezom, nisam mogla dočekati povlačenje iz sporta, no uporno sam nastavljala kako bi zadovoljila druge.

– Konačno, 2005. godine sam zatrudnjela. Dijete će biti moj izlaz. To je bio moj izgovor, i nisam mogla dočekati da postanem majka. Imat ću dijete, možda i dva, i živjeti život savršene sreće. No, to se nije dogodilo.

– Nekoliko mjeseci nakon rođenja kćeri, bila sam na vrlo mračnom mjestu.

– Posao u ‘stvarnom svijetu’, brak u problemima, raspad odnosa s rodbinom, napeti odnosi s roditeljima, pobačaj, potom još jedan, osjećaji da sam loša majka. Sve se skupljalo. Znala sam samo da moram čuvati svoju kćerku sve vrijeme. Nisam je mogla pustiti. Nisam imala motivaciju za trčanje, samo sam se ljuljuškala. Sve me iritiralo. A onda sam odlučila sletjeti s ceste u automobilu, zabiti se u stablo. Samo sam htjela da bol prestane.

– Srećom, pomislila sam na svoju kćer, oduprijela se tim mislima, stigla kući i rekla suprugu što me muči. Uskoro sam posjetila ljekara, koji mi je dijagnostiricao postporođajnu depresiju. prošle su godine. Nekako sam preživljavala, ali sam počela prezirati nuspojave. Osjećala sam se troma, debela, bez motivacije. Prestala sam uzimati lijek koji me držao koliko-toliko stabilnom.

– Nije prošlo puno vremena, a već sam ponovno bila na istom mračnom mjestu. Suicidalna. Brak mi se raspadao. Porodica me izluđivala. Mrzila sam svoj posao. Samo sam htjela pobjeći.

– Ljekar mi je prepisao drugi antidepresiv. Učinci su se smjesta osjetili. Osjećala sam se fantastično. Bolje od toga. Osjećala sam se živo. Htjela sam živjeti. Htjela sam ostvariti svoje fantazije.

– Približavala se 20. godišnjica mog braka. Večera u gradu s cvijećem? Ne za mene. Htjela sam otići u Vegas, iskočiti iz aviona, unajmiti eskort damu, seksati se u troje. Cijelu listu stvari koju sam mislila da nikad neću napraviti. Htjela sam to smjesta.

– Skok iz aviona bio je fantastičan, nešto što se nikad ne bi usudila, ali učinila sam to. Potom seks u troje. Život mi se mijenjao. Postala sam nova žena.

– Što sam sve propuštala? Slobodu. Htjela sam seks. Jedino sam o tome razmišljala. Moj brak bio je na izdisaju. Tražila sam i dobila dopuštenje da švrljam. Pokušat ćemo otvorenu vezu. Razvod nije bio opcija, ne za moju kćer niti za naš biznis.

– Tokom sljedećih šest mjeseci, nekoliko puta sam putovala u Las Vegas sama. Našla bi se s muškim prostitutkama, a kasnije bi se spajala s muškarcima koje bi upoznala u barovima kasina, potom bi insistirala na darovima u razmjenu za seks. A onda mi se upalila lampica. Neću platiti prostitutku. Postat ću prostitutka.

– Unutar par mjeseci, bila sam druga najpopularnija eskort dama u Las Vegasu (da, uistinu postoje rang-liste), i među top 10 u svijetu. Nikad nisam bila sretnija, nikad se nisam više osjećala živom.

– Prvi put u životu bila sam neovisna, mogla sam se brinuti za sebe. Voljela sam tabu, rizik, opasnost svega toga, i uvijek sam morala otići korak dalje. Nikad nije bilo dovoljno.

– Novac je bio opijajuć, no nije me on vukao. Vuklo me uzbuđenje, rizik, tabu, pozornost, moć, seks. Cijelo to vrijeme, moj pobješnjeli muž me štitio, čuvao moj ugled, odgajao naše dijete, održavao posao s nekretninama na životu dok sam ja bila otišla, totalno van kontrole.

– Godinu dana kasnije, prokazao me razočarani klijent. Jedan tabloid razotkrio je moje aktivnosti cijelom svijetu. Ostala sam bez svog novog života.

– Vratile su mi se suicidalne misli. Svijet mi se srušio. Muž će me ostaviti, uzeti dijete, roditelji će me napustiti, kao i moji prijatelji, vjerovala sam.

– Kako bi spasila sve svoje odnose, osjetila sam potrebu smjesta potražiti pomoć, makar to samo bio privid.

– Priznajem, tada sam već počela osjećati da nešto nije u redu sa mnom, nakon mjeseci poricanja. To je bio prvi put da sam posjetila psihijatra. Pokušala sam ga uvjeriti da mi je dobro, da mogu nastaviti život bez promjena.

– No, unutar nekoliko sedmica, dijagnostirican mi je bipolarni poremećaj, i skinula sam se s antidepresiva koji je vjerovatno bio odgovoran za moje neprekidno manično stanje tokom proteklih godinu i pol.

– Proces oporavka je započeo, polagano, uz nekoliko zadrški i posrnuća putem.

– Muž me nije ostavio. Nije mi oduzeo kćer. Moji roditelji nisu razumijeli zašto, no ostali su uz me, voljeli su me najbolje što znaju.

– Neki prijatelji su nestali, no brojni su ostali, premda zbunjeni. Imala sam određenu podršku u svijetu atletike, no neki su smatrali da sam osramotila cijeli sport i htjeli su da jednostavno nestanem. Morala sam odustati od svog redovnog posla jer je loše utjecao na moj poremećaj.

– Kako je draga, nevina Suzy završila ovdje? Moj poremećaj danas je pod kontrolom. Naučila sam ne sramiti se onoga što sam učinila. Žalim za nekim stvarima, ali se ne sramim. Sram vas zaustavlja i spriječava oporavak.

– Ono što me najviše boli je kada pomislim što sam priuštila svojim najbližima. Moje putovanje, koliko god čudno bilo, pretvorilo me u osobu s kojom sam sretnija.

– Imam glas. Više sam neovisna. Bolja sam supruga, majka i prijateljica. Predajem jogu i držim javne govore o pitanjima mentalnog zdravlja. Zdravija sam nego što sam ikad bila, vjerujem. Pronašla sam zdrave mehanizme za nositi se s problemima. Imam više suosjećanja nego ikad, jer znam kakav je osjećaj kada vas posrame i odbace na intimnoj razini.

– Nikada neću biti izliječena, i živjet ću s bipolarnim poremećajem cijeli život. Znam da neće uvijek biti lagano. No uvijek ću znati da, koliko god stvari mogu postati mračne u budućnosti, uvijek bude bolje na kraju.