Starješina manastira Jovanja
Iguman Mihailo o preseljenju u Beograd: Ja sa bosanskim naglaskom – đes’ ba, to je bilo strašno
Iguman Mihailo Biković, starješina manastira Jovanja, i rođeni brat srbijanskog glumca Miloša Bikovića, u jednom od rijetkih intervjua otkrio je kako je izgledalo odrastanje u Sarajevu, zašto je prvi put ušao u crkvu, zbog čega je smrt na krstu toliko strašna…
DJETINJSTVO
Seljakanje od jednog do drugog mjesta je značila da nigdje ne možete da pustite korijene. Taman se negdje skućimo, ajde seli se na novo mjesto. Cijeli život smo bili podstanari. Možda je to razlog što sam u trenutku odrastanja počeo da tražim nešto što je stalno. Razočarao sam se u međuljudske odnose jer sam vidio da je čovjek relativan i da ako se i oslonimo na njega može on da se izmakne i da izgubimo oslonac pod nogama.
Taj stalni osjećaj gubljenja oslonca pod nogama je kod mene rodio želju za nečim apsolutnim i stalnim. Za nečim što mi neće izmaći.
Moji su se razvodili dva puta, dva puta se vjenčavali. Moj brat Miloš je iz njihovog drugog braka…od istog oca i iste majke… Prvi razvod njihov je bio kad sam imao pet, a drugi kad sam imao 16 godina, a moj brat svega šest meseci. Sve su to duboki ožiljci.
Ali da se sve to možda nije desilo, ja možda nikada ne bih razmišljao o nekome drugome. Shvatio sam da je Einstein u svojoj Teoriji relativiteta pogriješio. Kada je rekao da je sve realtivno, nije rekao potpunu teoriju. Potpuna teorija bi glasila – sve je relativno, osim apsolutnog.
O SARAJEVU
U to vrijeme nije se gledalo na nacionalnu pripadnost. Ja sam tamo išao u obdanište i u osnovnu školu. Bio sam diskriminisan ali ne po nacionalnoj osnovi već po tome što sam bio debeo. Zvali su me Deba. To me je opet opredijelilo da se više družim sa djevojčicama, i da im budem drug.
A znajući da izgledom ne mogu ništa tu da uradim, onda sam se trudio da budem vitez. Odnosno da ih branim od drugova koji su ih nešto čupkali za kosu ili zadirkivali… Mislio sam da ću tako da zadobijem simpatije.
O NOVOM BEOGRADU
Preseljenje na Novi Beograd je za mene tada bilo strašno. Ja sa bosanskim naglaskom – đes’ ba – sunđer sam govorio spužva pa su me tako i zvali u školi… I dalje sam bio debeo.
Nisam znao kako da iz 45. bloka stignem do centra da bih kupio košarkašku loptu. Godinu dana nisam mogao da se pomjerim do centra grada. Nisam znao kako da koristim telefon jer smo u Sarajevu živjeli bez njega.
Trebalo mi je vremena da se naviknem. Navikao sam već u Sarajevu da se tučem ne prezajući od toga ko je ko, pa sam prvu kavgu u Beogradu imao sa najvećim harambašom u toj mojoj novoj školi. Svi su se čudili odakle mi hrabrosti, ali to je zato što nisam znao sa kim ulazim u sukob.
Naravno, dobio sam batine…
Vrlo brzo sam se uklopio, poslije godinu dana sam već govorio beogradskim naglaskom.
Tu sam se i prvi put zaljubio. Kasnije sam vidio da kako se čovjek zaljubljuje u ženu tako se i, ali ne na isti način, zaljubljuje i u Boga.
Zaljubljen čovjek neprestano misli o predmetu svoje zaljubljenosti. Tako da postoje paralele da se može reći da se može biti zaljubljen i u Boga… Može se biti zaljubljen i u narod…
Grci imaju sedam riječi za ljubav, eto koliko oni precizno razvrstavaju o kakvoj je ljubavi riječ. Mi u zapadnom svijetu imamo samo jednu riječ za ljubav i onda se pod nju svašta podmeće. I onda ispada da je ljubav samo seks. Sadašnjoj omladini kada kažete ljubav, njih prvo asocira na seks.
Evo primjera radi… Grci za ljubav kažu agape, eros i fileo… Fileo je prijateljska ljubav, agape je ljubav srca, uzvišena ljubav primenjiva u svim odnosima među ljudima i označava i ljubav prema Bogu, a eros je erotska ljubav.
ODRASTANJE U BEOGRADU
Sedmi razred, ja i dalje debeo, 178 visina, 98 kila… Ne znam modu beogradsku… I dalje imam samo drugarice. I jednog dana išao sam sa drugaricom a ona se nešto zaplače i kad sam video suze to je bilo kraj – zaljubio sam se u te suze. Mirno porcelansko lice a samo su se suze pojavile, e tada me je nešto presjeklo. Dugo sam ja skupio hrabrost da joj to kažem a ona mi onda reče – E kad bi bio tanji od sjenke.
E to je za mene bio pokretač. Ja se zainatim i odem na dijetu i za tri mjeseca skinuo 18 kila. A genetika odradila svoje i baš u tom periodu ja porastam 7 santimetara. Nisu mogli da me prepoznaju u razredu.
Ali ona i dalje nije ništa htijela… Ali dobro, ja sam postao lakši, samim tim i zdraviji.
O PREOBRAŽAJU
Mi smo bili u Trstu 1990. i odjednom mi dođe ideja da mi se ne gledaju više izlozi što je za mene bilo čudno jer sam bio okorjeli materijalista. Otac je radio u Beču i kad me odvede u Beč – Marijahilfer Štrase je moja… iskrivi mi se vrat od gledanja izloga. Poslije moram da pređem na sdrugu stranu da ispravim vrat od gledanja drugih izloga.
I tako sam krenuo jednom ulicom, njima sam rekao da idu u šoping a da ja idem da razgledam grad. Krenuo sam ali ne gledam izloge, već gledam arhitekturu… Bio je topao dan. Dođem do kraja ulice i pogledam a ispred mene crkva. I moja prva misao je bila – Ajde da uđem u crkvu, u crkvi su debeli zidovi pa da se rashladim.
Boraveći tu jedno pet minuta ja sam osjetio jednu takvu milinu koja je poprimila takvu snagu da sam ja počeo da ridam. Plakao sam od tuge i radosti, bukvalno sam se tresao od plača. A dvije tri godine unazad bio sam kao kamen. Umirali su neki moji rođaci i tada ni suzu nisam mogao da pustim, a ovdje ridam… I tako plačem bez razloga ali jako prijatan osjećaj. Polako izađem iz crkve i pogledam oko sebe i vidim da su mi boje ljepše, kako pomislim na ljude nekako su mi draži. I zbog tog lijepog osećaja kažem sebi da ću čim dođem u Beograd krenuti u crkvu samo da mi se ovo ponovo desi.
Krenem u Sabornu crkvu svake nedjelje… Kako hor zapjeva – od prvog do poslednjeg amin ja ne prestajem da ridam. Ne mogu da se uzdržim. Ništa nisam znao, ni kad treba da se prekrstim, ni šta znače ispovijest i pričešće…
Malo po malo uz bakice naučim se i ja tim pravilima ali nisam znao šta hor pjeva. Sve je bilo na crkveno slovenskom. Ali je interesantno da je biće osjećalo šta se tu dešava. Poslije kada sam ja retroaktivno analizirao na koje sam dijelove liturgije najviše reagovao vidio sam da je moje biće, iako racio nije učestvovao, osjećalo… To je bio simbol vjere…
Miloš je jednom prilikom bio u Americi na poziv Đokovića. Očekujem da mi kaže utiske a Miloš mi kaže, misleći na Ameriku – Sve imaju ali nemaju smisla.