josip zovko
Glumac koji je poginuo u nesreći u Hercegovini glumio i sa Mustafom Nadarevićem
Zovkova birokratska hladnoća i Nadarevićev prikaz sloma, bila je scena od koje su publiku prolazili trnci i u nju je dvoje sjajnih glumačkih partnera utkalo čitavu srž kultnog djela
Splitski HNK ostao je bez Josipa Zovka, veoma talentiranog i dobrog, još mladog čovjeka koji je još mnogo toga mogao pružiti publici. Zovko je rođen 1970. godine, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a član ansambla Drame HNK Split postao je 1995. godine.
Spisak odigranih uloga mu je velik, a opet – stalno se činilo kao da one prave, najveće još čekaju na njega. Veliku popularnost stekao je još 1999. godine ulogom Mate u filmu Ognjena Sviličića “Da mi je biti morski pas” za što je osvojio i Nagradu hrvatskog glumišta.
Nastupio je i u većem broju drugih filmova i TV serija (Oprosti za kung-fu, Vaši i naši, Trešeta) ali pozorište je bilo njegovo pravo tlo, prostor kojega je silno volio, kojim se svađao i raspravljao i kojega je kroz čitav život proučavao.
Ko je bolje poznavao pokojnog Zovka, mogao se uvjeriti u širinu njegovog obrazovanja, strastveno je čitao posebno djela i iz područja teatrologije i filozofije i stoga je svakoj, pa i maloj ulozi prilazio studiozno, zaranjao u lik, nikada dokraja zadovoljan postignutim. A rezultat je bila laka, prirodna igra, činilo se da nastupa bez trunke napora.
Znao je reći da u zadnje vrijeme najviše igra svećenike i advokate. I zaista, mnogo je puta na sceni odjenuo reverendu, (zadnji put u “Čudu u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića) a kao advokata posebno ćemo ga pamtiti u “Libru Marka Uvodića”, piše Slobodna Dalmacija.
Zovko je bio glumac koji je i od male uloge, minijature, znao izvući najupečatljiviju scenu u predstavi. Dovoljno se prisjetiti blistavog dijaloga iz “Smrti trgovačkog putnika” Arthura Millera kojega je imao s Mustafom Nadarevićem; Zovkova birokratska hladnoća i Nadarevićev prikaz sloma, bila je scena od koje su publiku prolazili trnci i u nju je dvoje sjajnih glumačkih partnera utkalo čitavu srž kultnog djela.
Zovko se, više iz zabave i zbog saradnje sa “zemljakom”, također prerano preminulim Ilijom Zovkom prihvatio i režije, pa je na scenu GKM-a bio postavio Ilijinu monodramu “Priredba”. Pričao je tada, radeći na simpatičnoj i tužnoj priči iz gastarbajterskog života kako obojica potječu iz općine Lokvičići, iz sela znakovita imena Berinovac u Imotskoj krajini i u daljem su srodstvu. Stoga je Josipu tekst već nakon prvog čitanja bio blizak i prepoznatljiv tako da se rado prihvatio režije.
Premda na pragu pedesete, Josip Zovko se na kazališnim daskama skladno uklapao u tim dvostruko mlađih kolega (poput nastupa u Ionescovom “Nosorogu”) onako mladolik, kao da je vrijeme za njega stalo. Imao je brdo želja i planova i činilo se da je pred njim još jako mnogo vremena da ih i ostvari. Saobraćajna nesreća sve je to u trenu zaustavila i suđeno mu je bilo da nam u sjećanju ostane kao nekakav mladić a pogotovo kao predan, vrstan umjetnik.
