Glasanje orangutana rasvijetlilo razvoj ljudske komunikacije

Naučnici koji su godinama slušali komunikaciju ljudima najbližih primata, orangutana, tvrde da im je to “prisluškivanje” pomoglo rasvijetliti porijeklo ljudskog komuniciranja, odnosno jezika.

Dr. Adriano Reis e Lameira sa univerziteta Durham snimio je i analizirao gotovo 5000 različitih “coktavih” zvukova koje orangutani proizvode usnama, piše BBC.

Ustanovio je da su životinje za odašiljanje raznih poruka pućenjem usana proizvodile zvukove koji su nalikovali suglasnicima, a oni njegovi kolege vjeruju da su na taj način dobili uvid u način na koji su čovjekovi preci stvarali prve riječi.

Jezik ljudi iznimno je napredan i zamršen. Gotovo bilo kakvu informaciju možemo pretvoriti u zvuk, kazao je dr. Reis e Lameira. Pretpostavljamo da su se riječi razvile iz nekih rudimentarnih zvukova kako bi se mogle prenijeti kompleksnije poruke. Upotrijebili smo orangutanovo glasanje kao vremensku mašinu. Vratili smo se u vrijeme kada su naši preci koristili ono što će kasnije postati samoglasnici i suglasnici, objasnio je.

Reis e Lameira i kolege posebno su pažljivo proučavali coktave zvukove što su ih majmuni izvodili usnama, a oni su, poput brojnih konsonanata koji su zvučali kao slova t, p i k, ovisili o aktivnosti jezika, usana i čeljusti, a ne o glasu. Za coktavo glasanje nisu potrebni vokali, zbog čega nam akustički i artikulacijski zvuče poput samoglasnika, objasnio je Reis e Lameira.

U istraživanju ljudskog jezika manje se istraživao razvoj konsonanata, ali po mišljenju voditelja istraživanja, profesora Sergea Wicha s liverpulskog univerziteta John Moores, oni su ključna poveznica u razvoju jezika. Većina jezika ima više konsonanata nego vokala. A ako imamo više poveznica, veća je i mogućnost kombiniranja, objasnio je Wich, prenosi Hina.

Preslušavajući snimke glasanja orangutana naučnici su ustanovili da su životinje unijele nekoliko različitih poveznica u svoju coktavu komunikaciju. To su usporedili s načinom na koji moderni čovjek upotrebljava više od jedne riječi za isti pojam – primjerice, kaže automobil, ali i vozilo. Čini se da su se dvostruko osiguravali da poruka bude prenesena, odnosno istu su poruku poslali koristeći nekoliko različitih coktavih signala, zaključili su.

Njihovo istraživanje upućuje na to da do ranog razvoja jezika nije doveo zajednički napor naših predaka da formiraju složene riječi, već redundancija – stvaranje različitih zvukova koji nose isto značenje i ne povećavaju količinu informacije, a koriste se zbog sigurnijeg prijenosa i bolje kontrole prenošenja obavijesti.