Ena se želi vratiti iz Njemačke i živjeti “bosanski san”

Ena Zolić iz Bihaća dokaz je da postoji bosanski san koji mladi mogu pokušati ostvariti i u svojoj zemlji. Ona je rođena u Stuttgartu gdje studira na poljoprivrednom fakultetu, a njen san je da ima farmu lješnjaka od kojih može lijepo zaraditi. Ništa ljepše, kaže, nema od toga, mogućnosti života i rada u prirodi, na svojoj zemlji, na svojoj očevini. U Krajini postoji izreka da zemlja daje svoj blagoslov onome ko je obrađuje, a nevolju onome ko je proda, piše Oslobođenje.

– Moj djed uvijek je imao zemlje i nikad je nije želio prodati. Tako i moj otac. To što ja idem na poljoprivredni fakultet u Njemačkoj ne znači da ću dopustiti da ta zemlja propada, kazala je Ena, koja se u dogovoru sa ocem odlučila da lješnjak bude njen proizvod.

Ljetos je pripremila zemljište, a nedavno je došla iz Njemačke i zasadila svojih prvih 250 sadnica.

– Za sada smo pripremili pet dunuma zemlje. Više od pola godine na fakultetu informisala sam se kakva je klima ovdje na bihaćkom području, šta lješnjaku sve treba, šta mu smeta. Radila sam dva puta analizu zemljišta da bih znala kako treba pripremiti teren da lješnjak uspije i da ima puni urod. Sve sam to učinila, ali planiram još nešto – ako ove godine sve uspije, proširiću uzgoj, pošto imam ovdje još zemlje. Moram još istražiti i donijeti odluku o kojoj će kulturi biti riječ, jer ne mogu se osloniti samo na jednu stvar. Može biti neka godina kad lješnjak neće uspjeti, gdje nema uroda nikako, a ja opet imam iste troškove. Tako da je uvijek bolje imati dvije, tri različite kulture, kaže Ena.

Možda to bude orah, možda neka druga voćka, Ena će to vrlo brzo saznati. Povratak i rad u domovini za nju je bolji od Njemačke.

– Ja ovdje vidim samo prednost, podršku roditelja, naš jezik, život je manje stresan. Naprimjer, ovdje, kada završimo posao, pije se kafa ili se upali roštilj, a u Njemačkoj imam osjećaj da živimo samo za posao. Ovo je meni kvalitetniji život, ispričala je Ena i dodala da bi voljela da je njen djed živ, da bude ponosan kad vidi da unuka obrađuje njegovu zemlju.