Elvedin ostao bez noge, kolege skupili novac za najbolju protezu

Neka svi vide da još ima dobrih kompanija i dobrih ljudi, kaže Elvedin Omerčić dok kuha kafu. Taj je 31-godišnji vozač kamiona ostao bez noge u saobraćajnoj nesreći ljetos na godišnjem odmoru u rodnom Doboju, a ono što ga je oduševilo i dalo mu pozitivne energije jest humanost koju su iskazali u kompaniji čiji je zaposlenik, bjelovarskom Prima Commerceu, piše Večernji list.

Kako bi za povratak na posao u zagrebačko skladište osposobili tog mladog oca dvoje male djece, uprava i radnici skupili su 23.700 kuna i kupili mu najkvalitetniji model proteze koljena, koji mu omogućuje znatno bolje i ugodnije kretanje od modela koji pokriva zdravstveno osiguranje.

– Razlika između ta dva modela je kao vožnja golfa “keca” i golfa “sedmice”! Ovo je hidraulično, jednoosovinsko koljeno koje mi omogućuje znatno bolju pokretljivost. Ima manji otpor od onog “socijalnog” i daleko je ugodnije, a ima više funkcija pa ću s njim moći i trčati i voziti bicikl!

Ne mogu opisati koliko mi znači to što su učinili – razdragano kaže Omerčić, vješto se krećući na jednoj nozi po kuhinji i dnevnom boravku i poslužujući kafu dok njegova supruga Maja hrani njihovog malenog Jasmina.

Lijeva noga iznad gležnja odsječena mu je trenutno u sudaru motocikla, na kojem se vozio s bratom, i drugog vozila. Kasnije su je u bolnici u Tuzli amputirali dvaput, prvo ispod koljena, ali pokazalo se da je koljeno smrskano pa su odrezali više.

Dva dana bio je u komi, a nakon buđenja zabrinuo je psihijatra objašnjavajući mu da je dobro i da mu ne trebaju nikakve tablete. Iz firme su ga zvali odmah, rekli da se ne brine, da traži najbolju moguću protezu i da će svi učestvovati u njenoj kupnji te da će nastaviti raditi jer će mu naći drugo radno mjesto.

Ohrabrili su ga. Oporavak je nastavio u Zagrebu. Pokazuje nam kako koristi protezu čije je kućište s uzorkom zebre.

– To je zato što su me na Svetom Duhu osoblje i drugi pacijenti s amputacijom zvali Zebra: stalno sam skakao okolo, tražili su me da mi daju lijek! Nisam se dao, imam dvoje male djece i to vam je svjetlo na kraju tunela – objašnjava.

Snagu i vjeru da će kvalitetno nastaviti živjeti i brinuti se o porodici ulila mu je firma u kojoj radi dvije godine i koja je izašla u susret običnom radniku u vrijeme kada je radnih mjesta premalo i zamjenjiv je svako. Posebno zbog toga jer u kompaniji koja zapošljava oko 1600 radnika i inače drže do ljudi.

– Taj gazda ima osjećaj za običnog čovjeka i ne gleda samo na sebe. Čim je neko od kolega u nevolji, uprava i radnici zajednički mu pomažu. Nekom je radniku iz Bjelovara izgorjela štala, isto se skupljalo i sagradili su mu novu.

Jednom je trebalo zavariti neka vrata, a on je sam to vario. Uto je baš došao neki poslovni čovjek tražeći gazdu. Rekli su mu da je tu, ovaj gleda, traži nekog u odijelu, i vrati se: “Gazdu tražim, a ne varioca”. Zbunio se kad je shvatio da vlasnik vari vrata – smijući se kaže Omerčić.

S vlasnikom Renatom Radićem novinari Večernjeg nisu se čuli, ali zaposleni kažu da je solidarnost model koji uprava uvijek inicira kad nekog zadesi nevolja.

– Puno je takvih akcija u našoj firmi. U slučaju kolege Omerčića uprava je dala deset hiljada kuna, a zaposleni su skupili oko 13 hiljada. Kad vidiš kako se nekome u trenutku život preokrene, shvatiš da si sretan sa svojim životom i time što si u prilici da mu pomogneš – rekla je Sanja Santro, voditeljica zagrebačkog salona Prime.