Čiji je moj Facebook profil nakon moje smrti?
Za većinu roditelja je strašno kad izgube vlastito dijete. Jedna majka iz Berlina od smrti svoje kćerke doista mora voditi jedan žilav sudski spor. Zbog toga što je djevojčica umrla pod dosad nerazjašnjenim okolnostima, roditelji su se nadali dobiti odgovore od njezinog Facebook-računa. Kako bi dobili pristup njezinom profilu tužili su tu socijalnu mrežu. U travnju je započeo žalbeni proces pred Višim pokrajinskim sudom u Berlinu.
Suci su bili predložili nagodbu između Simone W. i Facebooka i objema stranama dali dvije sedmice vremena za razmišljanje, ali bez rezultata, piše DW.
Kćerka Simone W. je prije pet godina pala na tračnice u trenutku kad je nailazila podzemna željeznica. Do danas roditelji ne znaju je li to bilo samoubojstvo. Kako bi to sa sigurnošću saznali i dobili više informacija, žele pristup profilu svoje kćerke, uključujući i njezine postove i poruke koje je slala putem Facebooka.
Postovi nisu razglednice
Odlučujuće pitanje je nasljeđuju li roditelji digitalne račune svoje kćerke isto tako kao što nasljeđuju njezinu analognu imovinu. U prvom procesu 2015. je berlinski sud presudio u korist roditelja i zaključio da oni imaju pravo nasljedstva. Facebooku su naredili da im mora dati pristup računu. I, kako su istaknuli suci, digitalno mora biti tretirano kao analogna imovina, inače bi nastalo proturječje. Jer, pisma ili pisani dnevnici bi neovisno o njihovom sadržaju mogli biti naslijeđeni, ali elektronska pošta ili Facebook postovi ne.
Oni, osim toga, argumentiraju da pristup Facebook profilu ne krši osobna prava njihove kćerke jer roditelji, ukoliko su djeca maloljetna, imaju pravo na to da znaju što ona rade online. Facebook je uložio žalbu na tu presudu. Predstavnici tog američkog poduzeća su kazali kako ta odluka na koncu pogađa i one korisnike koji su bili u kontaktu s djevojčicom i polazili od toga da razgovori ostaju privatni.
To je jedna tema koja stručnjake i pored ovog slučaja u Berlinu zanima. “Mogu razumjeti želje obitelji da nakon što netko umre dobiju pristup računima te osobe”, kazala je u jednom ranijem intervjuu za Deutsche Welle Elke Brucker-Kley, docentica za servisni menadžment informacijskih tehnologija pri Fakultetu za primjenjene znanosti u švicarskom Zürichu. “Drugo pitanje koje se postavlja je, jesu li vlasnici neke platforme uopće ovlašteni da dozvole pristup. Mrtva osoba je na jednoj socijalnoj mreži poput Facebooka možda imala krug prijatelja koji su s njom razmjenjivali podatke, ali ne i s rođacima.”
Digitalno sjećanje
Pitanje o tomu što će se dogoditi s našom digitalnom ostavštinom sve je aktualnije. Ponekad se tu radi o tisućama fotografijama, videa koji su odaslani u ime jedne osobe ili su povezani s nekom osobom. Neke od fotografija preminulih su napravile i proširile socijalnim mrežama druge osobe. Tu su i tisuće drugih digitalnih tragova poput komunikacije na Twitteru ili Whats App-u ili postovi na Instagramu. Neke korespondencije na Facebooku sežu godinama unatrag. Što bi se nakon smrti trebalo dogoditi sa svim tim podacima?
Sam Facebook je donio nekoliko predostrožnih mjera o tome da korisnici sami odluče što će se s njihovim profilom dogoditi nakon njihove smrti. Jedna od mogućnosti je postavke tako urediti da se profil, odnosno račun nakon smrti zauvijek izbriše. Manje konačna mogućnost da se račun stavi u neku vrstu stanja sjećanja, odnosno da se na neki način zamrzne. Ukoliko se postavke tako urede, nakon smrti korisnika pored njegovog imena se pojavljuje „u sjećanju na”. Prijatelji i obitelj tako na Facebook zidu mogu međusobno dijeliti sjećanja na tu osobu, a podaci korisnika od prije njegove smrti ostaju na Facebooku.
Djevojčica iz sudskog slučaja s početka priče je svojim roditeljima čak i dala lozinku za pristup svom računu jer, kad je napunila 14 godina, uvjet roditelja za otvaranje računa je bio da im ona ostavi lozinku za svaki slučaj. No, kad je majka djevojčice pokušala da se prijavi na njezin račun, profil njezine kćerke je već bio u „stanju sjećanja”. Nejasno je tko je to uradio.
Korisnici Facebooka, međutim, mogu u slučaju svoje smrti odrediti neku vrstu „staratelja” svog profila koji bi upravljao profilom u „stanju sjećanja”. No, za to korisnik mora biti stariji od 18 godina. No, ni to ustvari ne koristi puno, jer staratelj ima samo ograničena prava upravljanja profilom. Tako nema prava da čita poruke preminule osobe. I upravo o tomu se radi u berlinskom slučaju.
“U slučaju moje smrti”
Korisnici mogu i preko aplikacije „If I die” regulirati što se s njihovim profilom u slučaju smrti događa. Znači postoji dosta mogućnosti da se digitalna ostavština regulira – ukoliko se uopće želite pozabaviti pitanjem što će biti nakon moje smrt. No, kako kaže IT stručnjakinja Brucker-Kley, pogotovo mladi koji su danas i najintenzivniji korisnici društvenih mreža i digitalne komunikacije ne razmišljaju o vlastitoj smrti. “Osobe koje raspolažu značajnom digitalnom ostavštinom ne razmišljaju često o vlastitoj smrtnosti ni o tomu što iza sebe ostavljaju. Digitalni testament nije mnogima na listi prioriteta”, zaključuje Brucker-Kley.
U procesu pred berlinskim sudom se presuda očekuje ovog utorka (30.5.) i smatra se da bi ona mogla biti presedan za slične slučajeve.
