Cijena sarajevske papuče se određivala prema cijeni janjeta ili košnice pčela

Umijeće izrade sarajevske papuče uvršteno je na Listu nematerijalne kulturne baštine Kantona Sarajevo koju je sastavila radna grupa formirana na prijedlog UNESCO kancelarije u Sarajevu i Ministarstva kulture i sporta KS, a u suradnji sa JU Muzej Sarajeva. Sarajevska papuča također je nosilac certifikata autentičnosti geografskog porijekla “Original Sarajevo Quality”. Ova oznaka kvaliteta i autentičnosti je garant autohtonog i originalnog načina proizvodnje.

Porodica Kalajdžisalihović prije više od 200 godina pokrenula je papučarski obrt koji se generacijama prenosio s oca na sina. Danas je jedini koji se bavi izradom sarajevske papuče i uopšte papučarskim zanatom Muhamed Kalajdžisalihović.

– Prvi pisani trag datira iz deftera esnafa koji je pronađen i preveden s osmanskog na bosanski jezik, u kojem se navodi da je na teferiću 1823. godine koji je bio kao seminar svih zanata i esnafa proglasio majstor Kalajdžisalihović imena Salih svog šegrta u zvanje majstora. Što znači da je već postojao obrt ali nema ranijih pisanih pokazatelja od kad se majstor Salih bavio ovim poslom, pa smo uzeli 1823. godinu -kazao je u razgovoru za Fenu Muhamed Kalajdžisalihović.

Danas jedina radnja koja se bavi sarajevskom papučom i uopšte papučarski zanatom je njegova, kazao je Kalajdžisalihović.

Govoreći o izradi sarajevske papuče, kaže da ona ima svoj specifikum izrade. Proces proizvodnje obavlja se ručno, svaki par papuča posebno, od krojenja preko veza do proizvoda.

– Ono što se posebno ističe tehnika je veza – srmovez koji se nalazi na bosanskoj nacionalnoj nošnji, posebno na jelecima koji su ukrašeni zlatnim koncem. Bitno je napomenuti da tog konca uopšte više nema da se kupi. Mi ga pravimo sukanjem srme. Dakle, ručno sučemo srmu samo da bi mogli da izvezemo sarajevske papuče – podvukao je Kalajdžisalihović.

Materijali koji se koriste pri izradi sarajevske srma papuče 100 posto su prirodni. To su pamučni pliš, janjeća postava, teleća tabanica, drvena peta, a svaki vez na srma papuči je unikatan.

– Meni je rahmetli dedo pričao da se cijena sarajevske srma papuče određivala prema cijeni janjeta. Jedno janje je koštalo koliko dobra košnica pčela, a jedna košnica pčela ili jedno janje su koštali koliko par srma papuča – podvlači Kalajdžisalihović. Za izradu jednog para sarajevskih papuča treba bar dva dana ozbiljnog posla.

Kalajdžisalihović ističe da je zanatu pristupio kako bi očuvao tradiciju, da ono što je naučio od oca promoviše, prezentuje i sačuva od zaborava. A kako je riječ o poslu koji treba da bude produktivan da bi se održao u određenoj mjeri se prilagođavao i tržištu.

– Imamo miks tradicije i modernog – sarajevsku papuču, usaračene priglavke (vunena priglavka postavljena kožom), nanule, mestve – navodi on, dodavši da istina za tim proizvodima nema velike potražnje.

I pored toga smatra da je to dio tradicije i esnafa, te želi da sve te proizvode ima u ponudi jer su dio kulturološkog, historijskog aspekta.

U radnji nude i ekonomičnije izvedene sarajevske papuče, kao i druge proizvode kako bi se prilagodili kupovnoj moći stanovništva.

Govoreći o tome šta za njega znači što je umijeće izrade sarajevske papuče dospjelo na Listu nematerijalne baštine Kantona Sarajevo, te dobilo oznaku “Original Sarajevo Quality”, kaže da to možda jeste simbolično, ali da mu je jako bitno da je njegov zanat prepoznat.

– Jedan od mojih nauma zašto se bavim ovim upravo je tradicija i kad neko tako bitan kao UNESCO i Muzej Sarajeva oda priznanje ovom zanatu to mi puno znači. Činjenica da sam jedini papučar koji je ostao govori o tome kakav je to zanat – mišljenja je on.

Tradicija se u ovoj porodici prenosi s oca na sina. Kako ističe Muhamed Kalajdžisalihović, on je imao izbor da se odluči da li će nastaviti tradiciju, kao što će također i njegov sin donijeti odluku da li se želi nastaviti baviti ovim zanatom ili će se odlučiti za nešto drugo.