Bioenergetičar Muhamed Omerović otkriva tajnu svog dara

Rođeni Zvorničanin, nekadašnji sportski novinar, sada je uspješan u drugom poslu, ali opet u vezi sa sportom. Iako je bio veliki skeptik kada je u pitanju bioenergija, sada postiže fenomenalne rezultate u tretiranju sportskih povreda.

U razgovoru za novilist.hr Muhamed Omerović kaže da ni sam ne zna da li je bioenergičar ili nije, ali je otkrio da “nešto postoji i da to nešto djeluje”, piše Novi list.

– To što kod mene postoji najsličnije mi je onome što ljudi opisuju kao bioenergiju. Dobro, ima tu i “quantum toucha”, reikija, akupresure, ima i bioenergije… Sve što radim slično je tome i sve je drugačije. Sve je moguće. Živio sam život običnog griješnika. A onda mi se svašta izdešavalo. E, da li se desilo slučajno ili nije ne znam, ali mislim da se ništa u životu slučajno ne dešava – rekao je Omerović, a novinar koji je razgovarao s njim taj susret ocjenjuje kao “toliko pozitivan da čovjek zaista u njegovoj blizini osjeti nekakvu posebnu energiju”.

Omerović je rođen prije 53 godine u Zvorniku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga odlučio se za studij prava u Mostaru pa se uz studij zaljubio u novinarstvo. Radio je za omladinski list i mostarski radio, a onda postao dopisnik beogradskog Tempa. Potom je otvorio menadžersku agenciju, uspio napraviti nekoliko transfera prije nego je započeo rat. A rat ga je zatekao u Sarajevu.

– Vidio sam gdje to sve vodi i jedino što sam mogao napraviti jeste staviti se na raspolaganje. Vidio sam šta se događa, bio sam na izvoru informacija i kada su se manje grupice ljudi počele organizovati, aktivno sam bio uključen u odbranu grada – kaže Omerović, te dodaje da je mogao otići iz Sarajeva, ali je svjesno ostao s onim ljudima koji nisu imali šanse. Međutim, ni danas ne sudi onima koji su otišli.

Muhamed je zahvaljujući ratu, iako to možda pomalo grubo zvuči, otkrio svoj bogomdani talenat. I to na posve neobičan i prilično okrutan način, nakon što ga je snajper pogodio u vrat.

– Možda je tada počeo moj pravi život, možda do tada nisam bio svjestan mnogo čega. Pa i nisam. Tada sam na svijet počeo gledati drugačijim očima. Metak je ušao s jedne strane vrata, s druge strane je izašao. Nije me boljelo, samo sam osjetio zujanje u ušima. Bio sam svjestan svega – prisjeća se.

U bolnicu ga je odvezao čovjek koji nikada ranije nije sjeo za upravljač vozila. Muhamed je desnom rukom držao glavu da mu ne pada, a lijevom mijenjao brzine i govorio čovjeku kako da vozi. Pucalo je sa svih strana, granate su padale. Bile su to scene kao iz najgorih filmova.

U Opštoj bolnici je utvrđeno da ništa nije oštećeno, ali je imao užasne bolove. Prebačen je u sarajevski Klinički centar.

– Meci su u kombi udarali kao ludi. Taj dan, 25. oktobra 1992. godine je bio poseban, samo taj dan sam u bolnici vidio jedno pet-šest poznatih ljudi i pomislio da ćemo svi izginuti. Niti na Koševu nisam došao na red, ranu su mi obradili na hitnoj, jedino svjetlo koje su tokom zahvata imali bila je jedna mala automobilska sijalica priključena na akumulator. Nisam želio ostati u bolnici, odmah sam otišao, a nakon deset dana vratio se u jedinicu. I tada su mi počele otkazivati ruke i noge. Sada imam 84 kilograma, tada sam imao 56. To su bile godine kojih se uvijek rado sjetim, rado budući da sam ja zadovoljan samim sobom. Nisam odstupio, nisam pobjegao, sa mnom je bilo Srba, Hrvata, Roma, Makedonaca, svi smo bili zajedno i nikada po tom pitanju nisam pravio razliku. Nismo imali šta jesti, ali mi je bilo lijepo – nastavio je Omerović, koji je ipak morao otići iz Sarajeva.

Priča da je punih dvadeset godina, do unazad dvije godine, besplatno pomagao ljudima. Imao je svoju građevinsku firmu, dobro zarađivao i nije želio uzimati novac. Pomaganje mu je bilo hobi.

-Nikada nikoga nisam odbio, a novac nisam uzimao čak ni kada su ga ljudi ostavljali. Kada sam zbog krize morao zatvoriti firmu počeo sam se profesionalno baviti bioenergijom. Tretman u Hrvatskoj naplaćujem 200 kuna, ali nikada ne naplaćujem djeci niti onima koji nemaju novac – kaže Omerović, koji se u Rijeci zadrži onoliko koliko je potrebno da primi sve svoje pacijente.

Iz Zagreba otišao u Njemačku

Uz pomoć prijatelja otišao je u Zagreb, a onda za Njemačku. Smješten je u bolnicu gdje mu je operisana kičma. Liječio se četiri godine, ali bolovi nisu prestajali. Nije mogao sjediti niti hodati.

– Spavao sam na foteljama, stolicama, ako se to može nazvati spavanjem, a jednom sam u tom spavanju čuo glas koji mi je rekao: “Ti trebaš i moraš oprostiti svima, bez obzira da li ti ko šta uradio ili nije!”. Ujutro sam se probudio i mislio da sam umro. Ništa me više nije boljelo – priča Muhamed.

Tih dana došao mu je prijatelj i požalio se da ga bole leđa. Stavio je mahinalno ruku na njega i bol je prestala.

– Tako sam počeo. Ispitivao sam, istraživao, prvo isprobavao u krugu prijatelja, poznanika. Što bi naš narod rekao: “Vodila me Božja ruka!”. Otkrio sam da terapiju mogu davati i na daljinu – govori Omerović, koji je sasvim slučajno otkrio da njegov dar posebno dobro utiče na sportske povrede.

“Zadnja riječ doktora”

Muhamed Omerović ne voli samopromociju, ali je nekoliko puta ipak javno ponudio svoju pomoć. Oba puta BiH reprezentativcima, Edinu Džeki i Miralemu Pjaniću.

– Nudio sam pomoć Džeki i Pjaniću, ali su je odbili. Pjanić je imao distorziju zgloba. Znam da kod ljudi prema bioenergiji postoji odbojnost i ne zamjeram nikome. Drago mi je ako mogu pomoći i drago mi je da sam nekima pomogao, ali ima i onih kojima sam pomogao, pa poslije na ulici pored mene prolaze kao pored drveta. Ne posustajem, svoju pomoć nudim svima – kaže Omerović, te naglašava da, ipak, ljekari trebaju dati zadnju riječ, piše Novi list.