Bihaćke bolnice u Drugom svjetskom ratu imale ključnu ulogu u odbrani od fašizma

Ovih dana u prostorijama izložbenog salona Javne ustanove Muzej Unsko-sanskog kantona, otvorena je izložba kustosa i mladog bihaćkog historičara Dine Dupanovića, pod nazivom “Partizanske bolnice iz Drugog svjetskog rata u Bihaćkoj krajini“.

U razgovoru za Anadolu Agency Dupanović naglašava da mu cilj nije bio promovisati bilo kakve ideološke orijentacije već skrenuti pažnju publike na elemente humanosti koje je iskazao narod Bihaćke krajine i ukazati na teške okolnosti koje je narod prolazio u to vrijeme.

“Pored toga, želio sam ukazani na izuzetno vrijednu spomeničku kulturu koja se nalazi u Krajini, prije svega mislim na spomen kompleks na Korčanici, koji predstavlja jedno nevjerovatno arhitektonsko zdanje na vrhu Grmeča. Slovenija i Hrvatska, su recimo prepoznale vrijednost onoga što imaju, pa je tako u Franji renoviran spomen kompleks gdje se nalazila partizanska bolnica, dok je Hrvatska prepoznavši sve dobrobiti koje je Slovenija dobila s renoviranjem, najavila renoviranje partizanske bolnice na Petrovoj Gori. Naravno ovdje govorimo sada s aspekta, posjeta takvim spomen kompleksa koje sa sobom nose mnogo toga.” kaže Dupanović.

Rad u teškim uslovima

Prve partizanske bolnice na širem prostoru Bihaćke krajine, odnosno područja Podgrmeča, Bihaća, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta, Drvara, ali i Cazina i Velike Kladuše koji ne pripadaju tom podgrmečkom kraju ali su partijskim radom bili blisko povezani s ovim područjem, nastajale su u julu i augustu 1941. godine.

“Uzroke možemo tražiti u sasvim jednostavnom razlogu, 27. jula 1941 godine u okolini Drvara započeo je ustanak protiv okupatora koji se prenio na ostale dijelove naročito Bosanski Petrovac i Bosansku Krupu, u takvim okolnostima a kako je došlo do direktnih borbi, kao potreba nametnulo se zbrinjavanje ranjenika”, pojašnjava kustos Dupanović.

Takve prve bolnice, ističe, po svojoj organizaciji i sistematskom radu se ne mogu porediti s kompleksnom sistemskom organizacijom bolnica kao što je slučaj na Grmeču. Uglavnom se radilo o liječenju ranjenika u kućama ustanika, dok je školovano medicinsko osoblje bilo dosta rijetko.

“Treba naglasiti da se u početku ustanka uglavnom radilo o lakšim ranjenicima, stoga se cijela briga oko ranjenika svodila na njihovo liječenje od strane bataljonskih bolničara, nakon čega su upućivani kući uz redovne posjete bolničara. Istovremeno, tokom 1941. godine postojale su teritorijalne partizanske jedinice (odredi), koji su se zadržavali u svojim krajevima i pri tom stvarali manje ili osrednje bolnice, u kojima su uglavnom djelovali priučeni bolničari ili bolničarke”, kaže Dupanović.

Nedostatak medikamenata

Najveći problem za partizanske bolnice koje su se tokom 1942. godine već poprilično razgranale na teritoriju Bihaćke krajine, bila je opskrba medikamentima.

“Prvi razlog je taj što se u gradovima uglavnom nalazila ustaška vlast, a u gradovima su se nalazile apoteke, pa su diverzije bile gotovo nemoguće. Međutim, snalazilo se na razne načine, mi danas imamo recimo podatke o tome, a ujedno i sačuvane trodimenzionalne predmete, koji ukazuju na to da je stanovništvo iz okolnih sela Grmeča na razne načine dopremalo lijekove u seoskim torbama na Grmeč”, otkriva Dupanović.

Partizanske bolnice su imale sličan problem s doktorima kao i medikamentima, u bolnicama se uglavnom nalazilo po svega nekoliko školovanih ljekara ili studenata završnih godina medicine, dok je pomoćno medicinsko osoblje svoju naobrazbu uglavnom sticalo na kursevima koji su održavani u bolnicama.

“Posebna potreba bila je za hirurzima kojih je bilo jako malo. Dešavalo se da partizani ulaze u okupirane gradove i kidnapuju hirurge, te ih odvode u svoje bolnice. Prilike su se popravile kada je nakon oslobođenja Bihaća u grmečke bolnice otišlo nekoliko medicinara i doktora, među njima i prijeko potrebni hirurg dr. Drago Herlinger, dr. Oskar Ginsberger, dr. Zlatno Fišer, a iz Cazina dr. Izirod Levi.”, kaže Dupanović.

Ističe, kako prije njih ipak treba spomenuti doktore koji su sav teret nosili na svojim leđima poput dr. Krešimir Barila, Moric Levi, dr. Gojko Nikoliš, dr. Simo Milošević – njegov značaj je i doprinos je itekako važan.