50 godina RAF-a: Država dolijevala ulje na vatru

Podmetanjem požara u dvjema robnim kućama u Frankfurtu prije 50 godina započela je istorija RAF-a. I 20 godina nakon samoukudanja RAF-a ostala su otvorena mnoga pitanja. Jedno od njih je i uloga njemačke tajne službe, piše Deutsche Welle.

Tri nekadašnja pripadnika terorističke organizacije Frakcija Crvene armije (RAF) u bjekstvu su već decenijama. Pripadnici Saveznog kriminalističkog ureda Njemačke (BKA) nedavno su, u novembru prošle godine, objavili i novije fotografije bjegunaca Ernsta-Volkera Stauba, Burkharda Garwega i Daniele Klette. Serija iznenadnih napada još jednom je organe sigurnosti dovela na trag terorista. Ti napadi nisu bili politički motivirani, a imali su za cilj finansiranje skupog života u podzemlju ovih bjegunaca.

Ne, RAF još uvijek nije otišao u istoriju, kao ni krvavi trag koji su ostavili širom Njemačke i to u trajanju od skoro tri decenije. Razlog tome su i zakašnjela izvinjenja koja još uvijek uzbuđuju njemačku javnost: poput onoga od prošle jeseni, kada se bivša članica RAF-a Silke Maier-Witt susrela sa sinom ljevičara ubijenog predsjednika Udruženja poslodavca Hannsa Martina Schleiera i zamolila ga za oprost. Schleier je ubijen još 1977. godine.

RAF nije otišao u istoriju ni nakon povratka Lufthansinog aviona “Landshut” u Njemačku, koji je od strane palestinskih terorista i pripadnika RAF-a otet te iste 1977. godine, kao ni poslije pokrenute muzealizacije ljevičarskog terorizma u septembru prošle godine.

Prije svega, RAF još nije otišao u istoriju, jer ubistva počinjena između 1970. i 1998. godine, napadi eksplozivom, te oružani napadi, čije posljedice su više od 30 poginulih, kao i više od 200 ranjenih, još uvijek nisu sasvim razjašnjena.

Agent provokator Peter Urbach

U nejasnoće spada i uloga Službe za zaštitu ustavnog poretka u usmjeravanju dijelova studentskog protestnog pokreta ka teroru kasnih 60-tih i ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. U ovom kontekstu, ključnu ulogu, kako tvrdi hamburški politolog Wolfgang Kraushaar, odigrao je agent Službe za zaštitu ustavnog poretka – Peter Urbach.

Kraushaar je u intervjuu za DW tvrdio: “Urbach je imao važnu – ali ne i presudnu – ulogu u transformaciji male, ali tvrde jezgre tadašnje scene demonstranata u militantne grupacije iz kojih se iznjedrio terorizam.”

Urbach je, primjerice, bio aktivan i 11. aprila 1968. Taj dan je i vođa studenata Rudi Dutschke napadnut od strane jednog desničarskog radikala, pri čemu je zadobio povrede opasne po život. Dvije hiljade studenata ljutito se premjestilo pred neboder Izdavačke kuće Springer, koja je, zajedno sa tabloidom Bild, masovno kritikovala studentske proteste i Dutschkea. Tamo je, kako ističe ovaj hamburški ekspert za RAF, Urbach držao pletenu košaru u kojoj su se nalazili molotovljevi kokteli, koje je podijelio potpuno bijesnim i ljutitim demonstrantima. “Nakon što prve bačene flaše sa zapaljivom smjesom nisu postigle željeni efekat, odnosno, nisu uspjele zapaliti automobile, Urbach im je pokazao kako to trebaju uraditi. Potom su prevrnuli automobile kako bi bolje mogli zapaliti rezervoare sa gorivom sa donje strane automobila, a onda su ih zapalili. Poslije toga su jedan za drugim automobili zapaljeni”, kaže Kraushaar.

“Protestni pokret diskreditirati”

Agent obavještajne službe bio je prvi koji je demonstrantima ljevičarske scene podijelio vatreno oružje, nastavlja Kraushaar. Urbach je za njega agent provokator, koji je imao značajan uticaj na akcije bivše vanparlamentarne opozicije.

Ali šta je to podstaklo Berlinski senat, a vjerojatno i zapadne saveznike – Amerikance, Francuze i Britanace, koji su do ponovnog ujedinjenja Njemačke u Zapadnom Berlinu predstavljali okupacione sile koje kontrolišu dešavanja – da se takvom čovjeku daju odriješene ruke. Kraushaarova pretpostavka je sljedeća: “Namjera je bila da se posebno militantni demonstranti dovedu u situaciju da svojim nasilničkim postupcima diskreditiraju sebe i druge, na koncu i cijeli aktivni lijevo orijentirani vanparlamentarni pokret”.

Bomba Službe za zaštitu ustavnog poretka u sjedištu Centralne jevrejske zajednice

Jedna stvar se ne smije zaboraviti kada je u pitanju RAF, a to je da je to bila najpoznatija, ali ne i jedina ljevičarska teroristička grupa. Postojale su, između ostalih, “Revolucionarne ćelije”, postojao je i “Pokret 2. juni”, koji je dobio ime po danu ubistva studenta Benna Ohnesorga od strane policije 1967. godine, a postojala je i “Tupamaros West Berlin”. Sa Tupamaros West Berlin grupom započeo je pravi teror u Njemačkoj. I to sa jednim, na sreću slučajno propalim, bombaškim napadom na 250 ljudi u prepunoj Centralnoj jevrejskoj zajednici u Berlinu, tačno na 31. godišnjicu Kristalne noći, 9. novembra 1969. I opet je bila uključena Služba za zaštitu ustavnog poretka.

„Morate zamisliti ovo: s bombom Službe za zaštitu ustavnog poretka, koju je nabavio Petar Urbach, napadnuta je jedna jevrejska institucija u Berlinu. To je početak terorizma u Zapadnoj Njemačkoj, u Zapadnom Berlinu!”, objašnjava istoričar Michael Sontheimer.

Ipak, da li bi trebalo optužiti Službu za zaštitu ustavnog poretka i Petera Urbacha da su željeli vidjeti postavljenu bombu u Centralnoj jevrejskoj zajednici? Ali, taj napad pokazuje šta se moglo uraditi s tom bombom. Iz svega toga izranja spoznaja: Vladine službe bile su spremne doliti još ulja na već zapaljenu vatru.