30 godina nakon katastrofe kamere su u Černobilu snimile nešto neočekivano

Sve do 19. stoljeća područje uz rijeku Pripjat na granici između Ukrajine i Bjelorusije bilo je prepuno močvara i šuma, a kako to obično biva, ljudi su to uništili.

Spalili su šume kako bi napravili mjesto za pašnjake, dio su posjekli, a do sredine 20. stoljeća ta je industrija polagano utihnula, no pošumljavanje je donekle osvježilo regiju. Međutim, 26. aprila 1986. dogodila se katastrofa u nuklearnoj elektrani i proširila radijaciju širom sjeverne hemisfere.

Iz šireg područja oko mjesta katastrofe evakuirano je više od 300 hiljada ljudi (Ekskluzijska zona), a sama elektrana zatvorena je u golemi betonski sarkofag. No naučna zajednica podijeljena je oko toga šta se događa s tom zonom nakon što su je ljudi napustili.

Dio naučnika tvrdi da je biljni i životinjski svijet mutiran i bolestan. S druge strane, nova istraživanja pokazuju da se biljni svijet obnovio, a onaj životinjski je raznolikiji nego prije nesreće. Radi se o živućem eksperimentu koji nam pokazuje kako bi svijet izgledao kada ne bi bilo ljudi.

Izloženost radioaktivnom stronciju, jodu, ceziju i plutoniju nesumnjivo je štetna, a to potvrđuju i istraživanja koja pokazuju da izloženost rezultira većom vjerovatnošću pojavljivanja raka i ostalih bolesti štitnjače. Ljudi koji su radili na mjestu nesreće neusporedivo češće obolijevaju od leukemije i ostalih tipova raka. No J-131 ne zadržava se predugo.

“Brzo nestaje. Govorimo o sedmicama nakon nesreće”, priča ekolog Jim Beasley koji već godinama proučava Ekskluzijsku zonu i dodaje: “Životinje u Černobilu danas nisu izložene štetnim tvarima.”

Naravno, ne možemo generalizirati jer crnogorična šuma zapadno od elektrane izložena je radijaciji, pocrvenjela je i uvenula pa i danas nosi naziv Crvena šuma. No šta je s ostatkom zone? Neke ranije studije pokazale su smanjenje broja ptica, insekata i većih sisavaca. U Crvenoj šumi gotovo je nemoguće čuti pjev ptica, a to tvrdi i ekolog Anders Moller koji Černobil proučava od 1991. i dodaje da samo po aktivnosti ptica možete doznati jako puno o nivou radijacije na tom području.

Moller i njegov saradnik Timothy Mousseau već godinama vode evidenciju o populaciji unutar životinjskog svijeta i uvjereni su da su utjecaji ionizirajuće radijacije pogubni za sve žive organizme.

No neka druga istraživanja pokazala su drugačije rezultate. Jedno provedeno još devedesetih pokazalo je da radijacija nije utjecala na glodavce, a 20 godina kasnije međunarodni tim istraživača otkrio je da se broj losova, jelena i veprova nije promijenio, ali u isto vrijeme, otkrili su i da se broj vukova osjetno povećao, i to čak sedam puta. A broj svih vrsta se povećao u prvom desetljeću nakon nesreće.

Jedno od objašnjenja je to da se životinje razmnožavaju brže nego što ih radijacija može ubiti.

“Ako je 10 posto populacije pogođeno – ne kažem da jest, ali u slučaju da jest – u većini situacija to bi izazvalo pad broja. Mala razina smrtnosti ne bi bila dovoljna da se manifestira u populaciji”, govori Beasley. A možda uginu prije nego što ih skončaju mutacija ili rak jer većina životinja ugiba u prvim mjesecima života, a one koje odrastu, ne požive duže od nekoliko godina. Rak je, s druge strane, bolest kojoj treba vremena da se razvije.

No tokom godina promijenila se i metodologija pa se danas koriste mirisni mamci koji privlače životinje koje, pak, aktiviraju kamere koje ih snimaju i daju uvid ne samo u broj već i stanje životinja.

Ta su istraživanja pokazala porast broja vukova, rakuna, veprova i lisica, a medvjedi su nakon nesreće rekolonizirali Ekskluzijsku zonu. Ukratko, manje ljudi, više životinja.

No stvari nisu tako jednostavne jer izostankom ljudi možda dolazi do porasta broja životinja, ali ne smijemo zaboraviti utjecaj radijacije na ekosistem, tačnije, neprirodno bujanje života, što može dovesti do narušene ravnoteže. Dio problema je i to što niko ne zna o kojem nivou radijacije uopće govorimo. Neki tvrde da su radionuklidi zarobljeni u tlu, dok drugi drže da ih životinje raznose na druge lokacije.

Sa svim tim na umu, prilično je jasno da je zonu vrlo teško proučiti. U Crvenoj šumi četinjače su zamijenile bjelogoricu otporniju na radijaciju, ali njihovo lišće ima slabiju kiselost i to mijenja mikroorganizme koji ondje žive.

“Promijenili ste ekositem. Ne govorimo samo o radijaciji. Postoje i drugi faktori”, objašnjava Beasley.

Sve su ovo bitne teme jer Ekskluzijska zona je posebna. Postoji samo nekoliko mjesta na kojima su ljudi nekad živjeli, a dva mjesta su radioaktivna – Černobil i Fukushima. To je bitno ako vjerujemo da će nuklearne elektrane jednog dana pridonositi stvaranju energije bez pogoršavanja klimatske krize. Nuklearne elektrane su, uvjetno rečeno, zeleni izvor energije.

Isto tako, Černobil je bitan za klimatske promjene jer dva požara 2015. koja su zahvatila Ekskluzijsku zonu, ponovno su dovela do širenja radioaktivnih čestica širom Evrope, a klimatske promjene povećavaju mogućnost novih požara pa ovo naslijeđe ostaje problem i dan danas.

Ne zaboravite to dok gledate epizode nove hit serije i razmišljate o tome kako je ova katastrofa daleko iza nas.