Uspon i pad Moamera Gadafija: Nakon pukovnika Libijom vladaju haos i anarhija

Na današnji dan 1969. mlađahni pukovnik Muamer Gadafi, a bilo mu je tek 27, vojnim udarom postao je prvi čovjek Libije kojom je vladao više od četiri decenije.

Pukovnik Muamer Gadafi postao je, svrgnuvši kralja Idrisa, jedan od najmlađih predsjednika u Africi.

Ovaj silno ambiciozni bivši student Harvarda i Oxforda, rođen u beduinskom šatoru u pustinji koja se tada nalazila pod talijanskom okupacijom, uz pomoć svojih kolega iz vojske izvršio je tako vojni udar, ukinuo monarhiju i proglasio Libijsku Arapsku Republiku. Dva puta su ga neuspjelo samo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Državni udar izvela je tako manja grupa vojnih časnika pod Gadfijevim vodstvom dok je kralj Idris bio na liječenju u Turskoj.

Zauvijek će ostat Vođa revolucije

U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske, kao i radijsku stanicu  sa samo 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu instaliran za kralja, maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Gadafi je postao i do danas ostao Vođa Revolucije.

Egipatski predsjednik Naser kojeg mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta, bio mu je najveći uzor.

Njegova ideologija bila je mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma. Pukovnik je u svojoj zemlji u kojoj je vladao kao diktator, jer nije imao nikakvu formalnu funkciju, zabranio sve političke stranke, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 hiljada Italijana iz zemlje i sedamdesetih godina profitirao od eksplozije cijena nafte.

Egzistencija osigurana svima

Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolirao ju predsjednik odnosno u ovom slučaju pukovnik, koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.

Istina, u državi nije bilo demokratije, Gadafi je sve protivnike režima je brutalno likvidirao, ali je obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo besplatno kao i zdravstvo ( koje je bilo na vrlo visokom nivou), a socijalna sigurnost za šest miliona građana je bila neupitna.

Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2% .

Libijska vrsta socijalizma

Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Gadafi u njoj odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Zelena knjiga je uvedena u školski program, a učenici su je morali proučavati dva školska sata sedmimčno.

Evropski političari godinama su od Gadafija tražili za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu. Zapad je jedno vrijeme s Gadafijem bio u izuzetno lošim odnosima zbog njegove saradnje s terorističkim organizacijama i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja pa je tako Libija bila i pod političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.

No 2003. Gadafi je za Zapad u vrlo kratkom roku od krvoločnog terorista postao poželjan saveznik i poslovni partner pa je čak britanski premijer Tony Blair otputovao u Tripoli pozdraviti novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada bio nazivan Gadafi.

Mračno proročanstvo

U martu 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga ko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Evropu.

– Milioni izbjeglica preplavit će evropske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milionicrnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more haosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.

Niko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.

Zemlja terora i smrti

Kada su prije pet godina hiljade pobunjenih Libijaca izašli na ulice s ciljem rušenja Gadafijevog režima, sigurno im nije bilo ni na kraj pameti da će im nakon pobjede život postati pakao. Ova nekada bogata i sigurna država raspala se po šavovima.

Potonula u haos. Libijci su dobili bezakonje, teror i vladavinu sile – zemlja više i ne postoji. Mnogima je danas žao što su rušili Gadafija jer Libija je danas zemlja u kojoj je anarhija a vladaju lokalni šerifi odnosno plemena koja su u stalnom sukobu. Haos i frakcijske obračune iskoristila je tzv. Islamska država pa je Libija tako postala jako terorističko uporište.

Čak je i američki predsjednik Barack Obama rekao da mu je najveća greška u mandatu bila Libija koja je sad, rekao je, “u neredu”. Doduše, smatra da je intervencija u Libiji bila dobra odluka, ali da je pogriješio jer nije napravio ništa nakon toga.

Prijateljstvo s Titom

Tito je rano zadužio Gadafija. Jugoslavija je prva priznala novu vlast u Tripoliju 1969. godine. Pukovnik je maršalu ostao vjeran za života, ali i poslije njegove smrti. Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik. Josip Broz Tito, često se susretao s tada mladim libijskim pukovnikom.

Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 1977. na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala operna pjevačica Gertruda Munitić. Bila su servirana vrhunska vina. Gadafi je uprkos svojoj vjerskoj pripadnosti rado kušao vina, a najviše mu se svidjela bijela malvazija proizvedena od grožđa iz Titovog vinograda na Vangi. S njim je bila i njegova supruga Mostarka Sofija Farkaš koja je nakon udaje za njega promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi.

Gadafijevi kuhari na Brijunima su klali janjce, koje su dovezli iz Libije. Svom vođi su pekli svježe meso jer mu je to bio omiljeni specijalitet. Na Brijunima mu je Tito dao na raspolaganje raskošnu vilu Brijunku.