Tajna Majke Tereze: Družila se sa diktatorima i zlostavljala siromašne

Papa Franjo je nedavno objavio da je uzdizanje Majke Tereze među svece Katoličke crkve zakazao za 4. septembra ove godine.

Majci Terezi, pokojnoj utemeljiteljici reda Misionarke ljubavi i dobitnici Nobelove nagrade za mir, nedavno je priznato čudesno ozdravljenje jednog Brazilca koji je 2008. četiri mjeseca proveo u komi, da bi nakon usrdnih molitvi svoje porodice pokojnoj Majci Terezi on ustao, vratio se na posao i u svemu ponovo preuzeo ulogu oca svojoj djeci i supružnika svojoj supruzi.

Kolumnist Daily beasta Mike Oppenheimer time, međutim, najblaže rečeno nije oduševljen jer, osim što je oduvijek imao velikih dvojbi oko navike Majke Tereze da se za života druži s desničarskim diktatorima te što je bila često nemilosrdna prema siromašnima, sada se otvaraju vrata kultu takvog postupanja s ljudima.

Ona je 1979. nagrađena Nobelom jer su njene redovnice skrbile o siromašnim, bolesnim i umirućima, posebno u slumovima iz pakla Calcutte u Indiji. Oppenheimer podsjeća da je Majka Tereza u svoje vrijeme često hvalila krajnje brutalnog haićanskog diktatora Jean-Claudea Duvaliera koji je financijski donirao njen red.

Sjetio se i da je utemeljiteljica Misionarki ljubavi molila američko sudstvo da pomiluju konzervativnog katolika Charlesa Keatinga koji je bio osuđen zbog prevara na zajmovima i iznuda, a koji je njenom redu nešto ranije donirao milion dolara.

Predbacio joj je i to što se svojedobno slikala s John-Rogerom Hinkinsom, seksualnim predatorom i utemeljiteljem jednog od egzotičnijih kultova u SAD-u 1970-ih, za kojega kaže da je također donirao novac misionarkama u Indiji.

Oppenheimer je napisao da je od svega najgore to što je smatrala, a to je i javno priznavala, da ne namjerava lišavati siromašne privilegije da pate.

Tačnije, smatrala je da bol ljude približava Isusu Kristu koji je također patio, pa zbog toga utočišta misionarki nisu držala sredstva protiv bolova niti su ikada pokušala nabaviti prave bolničke krevete s toplim dekama, nego tek s tankim prostirkama. On se poziva na tumačenje takvog stava kod Christophera Hicthensa koji je pisao o njoj i zaključio da se time njeno učenje premetnulo u kult smrti i patnje.

Oppenheimer se u kritici kulta za koji tvrdi da se rađa, zaustavlja na praksi katoličke kanonizacije svetaca jer mu je jasno da se pokojni ne kanoniziraju zato što bi bili savršeni, jer i sama Crkva uči da su ljudi grešni, nego po nekim svojim djelima.

Usto podsjeća i na to da su tokom stoljeća kanonizirani i neki ljudi koji su, primjerice, otvoreno pozivali na pokolje Židova zbog fantomske povijesne krivnje za sudbinu Isusa Krista, tako da današnjoj Crkvi Oppenheimer ne predbacuje samu kanonizaciju.