Žrtva elitne prostitucije u Crnoj Gori: “Naivno sam prihvatila drugaricinu ponudu”

Znam u šta sam upala, sad mi je jedino ostalo da vrištim u sebi, jer izlaza, bar trenutno, nema, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), Dragana (26) koja je žrtva prostitucije od svoje devetnaeste godine.

Koliko su institucije sistema efikasne u zaštiti djevojaka poput Dragane?

Crna Gora se nalazi u drugoj grupi liste država pod nadzorom, prema izvještaju State Departmenta o trgovini ljudima za 2020. godinu, što znači da Vlada Crne Gore ne ispunjava minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, ali čini značajne napore u tom pravcu.

Na pitanje kako je sve počelo, Dragana kaže da je naivno prihvatila drugaricinu ponudu da radi kao hostesa u jednom od klubova na crnogorskom primorju.

“Tražila sam posao tokom ljetnje sezone. Tadašnja drugarica mi je rekla da u klubu gdje je ona počela da radi, ima još jedno radno mjesto”, započinje priču Dragana.

Kako kaže, u početku je radila kao hostesa, a onda je jedne večeri menadžer kluba zamolio da obiđe par gostiju (stranaca), da malo flertuje sa njima, kako bi potrošili nešto više novca.

“Ja ne mogu da tvrdim da je to tačno, ali mislim da mi je nešto sipano u piće te večeri, jer se nakon razgovora sa gostima, sjećam da sam se probudila u krevetu sa čovjekom koji je po godinama mogao da mi bude otac”, nastavlja Dragana.

Dijete iz siromašne porodice, želja da zaradi novac za školovanje, naivnost i vjerovanje da se radi o poslu za jedno ljeto, odvukli su Draganu u, kako sama kaže, tunel bez svijetla na kraju:

“Čitala sam da ljudi koji prežive traumu te vrste mogu da odreaguju tako što će nastaviti da rade i funkcionišu u ambijentu gdje se trauma dogodila. Jedino tako sebi uspijem da objasnim kako je moguće da sam nastavila cijelo ljeto da radim tamo. Danas radim jer me ucjenjuju, jer imaju moje fotografije, video snimke, samo što danas više nismo u klubu, danas radimo na poziv. Takođe, ne mogu ni da zamislim kako bi okolina reagovala da sazna”.

Zašto nije prijavila?

Na pitanje, zbog čega nikada ništa nije prijavila, Dragana kaže da je par puta pokušala, ali da su ljudi iz tog “posla” toliko uvezani, da navodno imaju i kontakte u policiji, koji štite glavnog čovjeka, koji ih “vodi”:

“Nema tu više ni pokušaja da se prijavi, zato što se zna da ne postoji situacija u kojoj pobjeđuje moja strana. Oni su tu mrežu stvarali godinama, tako da se ne plaše nikoga i ničega. Prvog ljeta sam dobila batine jer sam jednoj djevojci samo spomenula šta se dešava, kako bi bar ona pobjegla na vrijeme”.

Draganina porodica ne zna čime se ona bavi, kaže da joj je majka par puta postavljala pitanja, ali je odustala nakon njenih odgovora. Sada živi sama, “da ne bi i porodica prolazila pakao”.

“Kako majku da gledam u oči i pričam šta se dešava u mom životu, kada znam da će osim mene, uništiti i nju ako pokuša da prijavi situaciju”, rekla je Dragana.

Ko su sve klijenti?

Kako kaže, klijenti su različitih profila, od stranaca do crnogorskih državljana i državljana zemalja regiona. Upravo su osobe iz javnog života Crne Gore, kako kaže, još jedan razlog zbog kojeg se plaši da prijavi situaciju u kojoj se nalazi.

“To su ozbiljni ljudi, neki od njih i više nego poznati širokoj javnosti. A onda je moj posao da ih, na sred mora, nazivam svakakvim imenima tokom odnosa, jer im je to fetiš. Svega je bilo za sve ove godine”, objašnjava Dragana, opisujući neke od eksplicitnih zahtjeva klijenata.

Ona dodaje da je među njenim klijentima bilo i ljudi koji su političari, visoki bivši i sadašnji državni i lokalni funkcioneri, kriminalci, pa i strani investitori.

“Što se tiče klijenata, tu ima svega. Od nekakvih stranih investitora, do domaćih političara, kako lokalnih, tako i sa državnog nivoa. Jednom sam prinuđena da boravim par dana sa jednim kriminalcem u Hrvatskoj, na jahti. Jahti je prišla u jednom momentu i policija, moja nada da ću biti spašena je propala kad sam vidjela da se pozdravljaju međusobno. Više se uopšte ne bojim za svoj život, postalo mi je svejedno”, kaže Dragana.

Sav novac koji zaradi, ne dobija ona, već samo dio, a nekada ne dobije novac, već poklone:

“Možda će zvučati grubo, ali ja ne znam koja je moja cijena, zato što to nije moj dio posla. Znam da se za sve nas cijene kreću od 400 do 1.000 eura po satu, zavisi ko je u pitanju. Mi od toga vidimo dio. Moja obaveza je da kovertu sa novcem odnesem šefu. Češće dobijamo poklone u vidu garderobe, nakita i slično, nego novac, a i to je zbog posla, da bolje izgledamo, nije za nas.”

Fizičko nasilje je bilo prisutnije u početku, kada se Dragana “opirala” zahtjevima onih koji je drže u kandžama prostitucije.

“Postoje klijenti koji uživaju u tome da tuku djevojke koje angažuju. Jednom se dogodilo da se klijent požalio da nisam bila dovoljno dobra, pa mi je šef ‘naplatio’ grešku. Nakon toga sam bila u modricama, onda su se ljutili što takva ne mogu da radim”, objašnjava Dragana.

‘Trojni savez’

O vezama kriminala i pojedinaca iz institucija sistema svjedoči i Ljiljana Raičević, izvršna direktorica Sigurne ženske kuće, koja kaže da u Crnoj Gori postoji “trojni savez”.

“Policija, sudstvo i tužilaštvo, u saradnji sa kriminalcima, kojima je često prodaja djevojaka radi seksualne eksploatacije bio uzgredan, ali veoma isplativ posao. Onaj koji je imao pet do deset djevojaka za seksualne usluge, bio je bogat čovjek”, kaže Raičević za RSE.

Sigurna ženska kuća je od 2000. godine imala sklonište za trafikovane žene i djevojčice, koje je postojalo pet godina.

“Za tih pet godina u njemu je boravilo preko 150 osoba koje su hapšene prilikom racija, ili su same bježale, ili nas zvale telefonom pa im mi objezbeđivale siguran prevoz do skloništa”, navodi Raičević.

Ona kaže da se prostitucija odigrava i u hotelima, barovima, kafanama u Crnoj Gori. Kako navodi, radi se uglavnom o djevojkama iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Hrvatske i sa juga Srbije.

“Preko oglasa se djevojke zaposle, uz obavezan probni rad, onda im ponude ili ih primoraju na seksualne usluge, a ako ne pristanu, uz ucjene i zastrašivanja budu izbačene, bez plate i često bez dokumenata. Gazde nikada ne prijave sve djevojke, a inspekcija ne provjerava”, kaže Raičević.

Najteži oblik prostitucije za kontrolisanje jeste jahting prostitucija, navodi Raičević, dodajući da je crnogorsko primorje “plodno tlo za trafiking, jer se u Crnu Goru dolazi jednostavno”:

“Djevojke dođu da budu animir dame, ukrcaju se na jahtu u jednoj luci, osvanu u drugoj državi, a da ne znaju. Svoj rad nastavljaju često pod prinudom. Ruskinje, Bjeloruskinje, Ukrajinke dolaze avionima, naručuju ih bogati Rusi za svoje zabave, budu tu nekoliko dana i odlaze. Veliki dio novca uzima makro”.

Raičević kaže da ne zna ni jedan procesuiran slučaj.

Institucije bez odgovora

RSE je uputio pitanja Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, Vrhovnom sudu Crne Gore, Odjeljenju za borbu protiv trgovine ljudima pri Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije.

Pored traženih podataka o broju žrtava i slučajevima seksualne eksploatacije, pitali smo i da li je zabilježen slučaj u kojem je neku ulogu u izvršenju krivičnog djela imao i neko od pripadnika policije, tužilaštva ili sudstva.

Zanimalo nas je i šta je urađeno po pitanju preporuka iz izvještaja američkog Stejt Departmenta o trgovini ljudima za 2018. godinu, od kojih je glavna bila da su potrebne “bolje istrage, procesuiranja i suđenja krijumčarima, uključujući i saučesnike među zvaničnicima, za krijumčarenje ljudi”.

U tom izvještaju se konstatuje da “Vlada Crne Gore ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima i da već petu godinu za redom nije osudila ni jednu osobu za trgovinu ljudima, niti je podigla ijednu optužnicu za ovo krivično djelo”.

Odgovore na pitanja, do objavljivanja teksta, nismo dobili.

U poslednjem izvještaju Stejt Departmenta iz juna 2020. godine, navodi se da „Vlada nije izvijestila ni o kakvim istragama, postupcima krivičnog gonjenja ili osuđujućim presudama protiv svojih službenika koji su saučestvovali u izvršenju krivičnih djela iz sfere trgovine ljudima.“

Dalje se navodi da akcije policije nisu rezultirale istragama vezanim za trgovinu ljudima.

„Organi reda izvršili su racije u kafićima, noćnim klubovima, mjestima na kojima se prodaju seksualne usluge, agencijama za poslovnu pratnju … , ali ove racije nisu rezultirale istragama vezanim za trgovinu ljudima tokom 2019. ili 2020. godine“

Dodaje se da su trgovci ljudima uglavnom muškarci između 25 i 49 godina i ujedno članovi organizovanih kriminalnih grupa koje djeluju na zapadnom Balkanu.

Izvršne vlasti su prema podacima iz ovog izvještaja istražile četiri slučaja trgovine ljudima. Podignute su optužnice protiv pet osoba, a sudovi su donijeli osuđujuću presudu za jednog trgovca ljudima, zbog prisilnog prosjačenja. Dvije osobe su oslobođene.

Ne navodi se da li među ovim slučajevima ima žrtava seksualne eksploatacije.

A u Informaciji Vlade Crne Gore o o ostvarenim rezultatima u borbi protiv trgovine ljudima iz jula 2020 se navodi da su ostvareni značajni rezultati jer je od početka godine tim za identifikaciju žrtava trgovine ljudima realizovao šest slučajeva.

Nijedan od njih nije iz oblasti seksualne eksploatacije.

U Krivičnom zakoniku Crne Gore, članom 444, predviđena je zatvorska kazna u trajanju od jedne do deset godina za one koji počine krivično djelo trgovina ljudima.

One koji koriste usluge lica za koje se zna da je žrtva trgovine ljudima, očekuje zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a ukoliko se radi o maloljetnom licu, onda je predviđena kazna zatvora od tri do petnaest godina.

Bavljenje prostitucijom je prekršaj kojeg tretira Zakonu o javnom redu i miru što znači da ne podliježe krivičnoj odgovornosti.

U cilju zaštite žrtve nije korišteno pravo ime