Vozač nekoliko dana je u samoizolaciji u autobusu: Nenaspavan sam i nervozan

Nevjerovatna se situacija dogodila Splićaninu Igoru Smiljaniću, i u njoj se dalje nalazi. Naime, on je već treći dan u samoizolaciji u – svom vozilu

Igor radi kao vozač turističkih autobusa i po zadatku i poslom je otišao u Italiju svega par dana nego li je Italija proglašena “crvenom zonom”. U Veneciji je preuzeo pun autobus turista, vozio ih Italijom, nakon nekog vremena s njima prešao u Austriju, odakle je ta grupa trebala krenuti put svojih domova. Tada je već proglašen karantin u Italiji. Već je svima sve bilo jasno.

Igor je, ovog puta s praznim autobusom, krenuo put Splita. Jako dobro upoznat sa situacijom – dolazi na granični prelaz na Macelj, nedjelja je, oko 18 časova. Nema sanitarnog inspektora. Nije mu dodijeljeno rješenje o samoizolaciji. Silom prilika, kaže.

“Znao sam i sam koji su koraci preda mnom i svjestan sam bio kako moram u samoizolaciju”, kaže Igor za Slobodnu Dalmaciju.

“Samo rješenje, taj papir nisam dobio, ali to je najmanje bitno”, dodaje.

Tu noć je odlučio prespavati u autobusu, na odmaralištu Draganić. Smrzao se kao malo kad u životu… U ponedjeljak kreće put svog grada, starom cestom, trebalo mu je pet sati vožnje. Nazvao je dežurnu epidemiologinju splitskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo:

“Jako ljubazna gospođa mi je nakon cijele priče, a kazao sam precizno koje datume sam bio gdje, rekla da ako ne osjećam simptome da me ne može poslati u karantin, jer je protokol takav. Dakle, protokol kaže da u karantin idu samo oni naši državljani koji imaju simptome ili, po sili zakona, svi strani državljani, iako ne imali simptome”, prepričava Igor razgovor.

Ne zna Igor gdje sa sobom. U porodični dom ne smije, ako nosi virus može ga prenijeti i supruzi i djeci, piše Slobodna Dalmacija

Prijatelj mu nudi svoju kuću na selu u Šibensko-kninskoj županiji. Igorova supruga priprema vozilo, puni ga namirnicama, posteljinom, sredstvima za dezinfekciju i ostavlja, s ključem u bravi, vozilo pred garažom gdje Igor mora dovesti autobus. Nema susreta, nema zagrljaja.

“Preuzeo sam auto i odvezao sam se u tu prijateljevu kuću, gdje su me vidjeli susjedi kako otvaram kapiju. Komšije su bile udaljene najmanje sto metara od mene, a ja na licu imam masku”, kaže Igor.

Nakon toga kreće pakao – prijatelja bijesni susjedi zovu, prijete mu, da li je normalan, da je doveo virus u selo”, Igor je još uvijek zgrožen ponašanjem i neznanjem našeg naroda.

Prespavao je u toj kući, ujutro je dezinfikovao i napustio je, da ne stvara prijatelju dodatne probleme, a potom je preko turističke aplikacije bukirao kuću nedaleko spornog sela, na trinaest dana.

U razgovoru s vlasnikom objekta jasno je kazao kako mu kuća treba za samoizolaciju. Vlasnik nakon toga dolazi u sukob s rođenim ocem – jer stariji gospodin, poput onih seljana par redova poviše – ne želi potencijalnog nositelja koronavirusa u svoja četiri zida.

“I evo me, 48 sati nakon ulaska u Hrvatsku ja sam u autu”, kaže Igor.

Kako se sve na kraju obično riješi – tako je donosena porodična odluka da se Igor ipak vrati u svoj dom, a supruga s djecom prije toga iseli kod prijatelja.

“Nigdje sam, nema me, nenaspavan san, nervozan” priznaje Igor.