Status splitskog konobara postao hit: Piju kao smukovi, a bakšiš im je kao zemlja iz koje dolaze!

Splitski konobar postao je hit na društvenoj mreži Facebook. On je u statusu opisao goste različitih nacija s kojima se s susreo u svom poslu.

Status prenosimo u cijelosti:

“USA/SAD – U mom slučaju nemam ja tu šta reći osim, Bože blagoslovi Ameriku. Kao nacija jesu kreteni, ali prema konobaru pošteni. Ponekad možda malo glasni i forsiraju srčanost i stalno pitaju za striptiz barove, ali mene moji 10-15 % bakšiša uredno čeka. Naravno govorim o gostima od 30-te pa nadalje, a ova mlađa bagra koja dolazi na Ultru (festival) je nevrijedna spomena i njih uopšte neću komentirisati, spašava ih to šta su ovi stariji Amerikanci dobri gosti inače bi ih instalirao na vrh ove moje liste brzinom svjetlosti i ne bi ih Gospa Sinjska makla s prvog mjesta, tako da sve u svemu kad se sve zbroji debila ima, ali u globalu s njima kao gostima sam zadovoljan.

NEMAČKA/AUSTRIJA – U ovo malo staža koje sam skupio u svom konobarskom radnom vijeku, na moju žalost i nesreću nisam imao toliko prilike da mi uletavaju gosti s tog područja ali ovo malo i šta ih je bilo…uredni. Hladni i strogo profesionalni, ali korektni. Koliko im daš toliko ćeš i dobiti. Nema tu puno priče. Dobro veče, izvol`te… šprehezni dojč, najn, bite. Sve po ps-u. Ponekad čak ne traže niti da budeš simpatičan. Bitno da sve dobiju na vrijeme, jer svaki minut kašnjenja iznerivra ih u istom trenu.

ENGLESKA – Pijani i blijedi, s naglaskom na pijani. Vječno u čoporima i to muškim, po gradu ih se može prepoznati po glupim havajskim košuljama kad obično slave momačke večeri jer kao to je nešto nikad viđeno i toliko originalno da ni sami jadni ne shvataju da su radi toga već postali toliko prepoznatljivi da ih uopšte ne treba pitati odakle dolaze… Ako dođu u vrijeme dok još akohol nije proradio, a to je rijetko i nikada, onda su vrhunski. Ali ako alkoholne pare počnu biti zvijezde vodilje, e bato onda si naj.bo. Deru se i viču, terorišu cijeli objekt s vikom i onih glupim engleskim humorom… Moliš Boga da ti da snage da izdržiš i ne uzmeš tacnu i opizdiš prvoga po glavi, makar i po cijenu otkaza. Poslije ih vidiš kako pojedinačno pijani ko sipe bauljaju gradom u potrazi za apartmanom.

RUSIJA – U njihovom slučaju osjećaji su mi podijeljeni. 50-50. Ako dođe dobar Rus od kojeg moderni kapitalizam nije napravio instant bogataša onda su to uredni i dobri gosti. Dobra priča, dobra boca vina, on zadovoljan, ja zadovoljan, bakšiš, ali je bude uvijek i uvijek je korektan. Spasiba, smiješak i adio. Ali ukoliko ti dođe neki seljak s trinaestočlanom familijom do šestog kolina, jetrvom, snajom, e onda uzalud vam trud svirači. Za ku.ac sve i cijela večera. Odeš malo u wc, pustiš suzu, udahneš duboko i stisneš zube, odradiš to junački jer znaš da ti slijedi dvosatno guženje na suho, ali jbg i to je dio posla.

ŠVEDSKA/FINSKA/DANSKA/NORVEŠKA – Ne znam šta se njima događa zadnjih par godina, ali ovo su mi prije bili jedni od dražih gostiju koji svakom godinom tonu sve dublje na mojoj ličnoj listi simpatičnosti. Još uvek se tu zna naći dragih ili divnih ljudi ali sve mi se čini da je seljaštvo i čobanizam napokon našlo puta i do njih.Večno znojni i crveni još uvek hladni u srcu kao vještičja sisa, ponekad drski i zahtijevni, ali još uvijek korektni gosti koji znaju cijeniti ukoliko im posvetiš malo svoga vremena i pažnje te isto tako tu pažnju i nagraditi.

ČEŠKA/POLJSKA/MAĐARSKA/RUMUNIJA – Oni su tu zaista onako reda radi stavljeni. Čisto da prepolove listu.Nema takvih puno po restoranima… paštete i salame ih preko dana valjda toliko pojedu da nema potrebe za večerom. A i ovo malo njih šta dođe uvijek rado i sa smiješkom poslužim jer uvijek u sebi nekako pomislim, pa Bože dragi možda ću već sutra u crnoj hronici čitati o jednom od njih kako su ga izgorenog i dehidriranog od sunca pronašli usred Bračkog kanala da jadan bezorijentisano pluta u potrazi za kopnom. Kad znaš da je čovjeku to možda posljednji obrok pred avanturu života nekako ti lakše padne činjenica šta takvi za bakšiš ne znaju. Pojedi sinko, idi i neka ti je mirno more.

ITALIJA– Cigani, izvoljevanja, traženje popusta na svaki račun koji dobiju, prepucavanje na lošem engleskom ako ga uopšte i znaju, i naravno bakšiš je kod Italijana naučna fantasktika. S Italijanima kreće početak kraja ove moje liste. Dno.

ŠPANIJA – Dok još nisam počeo konobarisati uvijek bi slušao priče kako su Italijani cigani i najgori gosti koji postoje, ali vjerujte mi prijatelji ima ih i gorih. Zovu se Španci. I Francuzi. O ovim drugima malo kasnije. A o Špancima… ništa dobro. Italijani su za njih Amerikanci. Iza njih ostaje pustoš. Tu trava više ne raste. Kao da je uragan Katrina proharala stolom za kojim su sjedili. Plaćanje u kovancima i to lipama. Do kune. Bakšiš je za njih pojam.

FRANCUSKA – Zahvaljujući njima čir na želucu za kojeg sam mislio da mi je prošao, ponovo se aktivirao. Radi Francuza sam počeo mrzite ljude. Nisam ih ni prije nešto volio, ali otkad upoznah goste Francuze, slobodno vam mogu reći da kroasani u moja usta više neće. Engleski znaju ali ga ne žele pričati. Očekuju od tebe da razumiješ onaj njihov preserans od jezika, i onda kad im odgovoriš da eto ne pričaš francuski, u očima im vidiš da bi te najradije stavili u top pa te uz zvuke marseljeze ispalili u tri pi.ke materine da te njihove oči više ne vide i uši ne čuju. Al ne mogu im suditi jer osjećaji su uzajamni i obostrani, samo šta bi u mom slučaju uz desnu ruku na grudima svirala Lijepa naša. Po pitanju bakšiša su dno napojničkog svijeta, i onaj konobar kojem Francuzi ostave više od 10 kuna obično nadoda još 740 kuna pa kupi jangnje i počasti ekipu od sreće i nevjerice.

AUSTRALIJA/NOVI ZELAND – Pri samom vrhu/dnu i u fotofinišu dolaze mi dobri stari gosti. Nekako su mi sve ove godine prolazili ispod radara, a jako ih je teško razlikovati od Amera jer još nemam toliko dovoljno iskustva u raspoznavanju engleskog dijalekta, pa se nemali broj puta znalo dogoditi da mi oduševljenje naglo splasne kad shvatim kako se ustvari radi o Australijancima, a ne Amerikancima, jer znam šta mi slijedi i šta me čeka.
A čeka me mentalno i fizičko guženje. Naporni i zahtjevni do bola, 300 puta im donesi ovo, odnesi ono, loču ko smukovi a bakšiš im je ko i zemlja iz koje dolaze. Škrta i suhoparna. Neko mi je čak i rekao da u Australiji napojnica ne postoji jer su im plate toliko dobre da nema potrebe za njom, ali očito se nisu dobro informisali prilikom biranja mjesta za godišnji odmor jer da jesu znali bi da dolaze u pripzdinu u kojoj vlada teška besparica i bijeda, te da nisam ja tu iz ljubavi prema konobarisanju, nego da radim i zaradim.

KINA/JAPAN i sve iz kosookog svijeta – Ove još nisam provalio i ne znam koliko će mi još trebati vremena da shvatim kako ove dvije nacije stoje na vrhu svjetskog poretka po pitanju napretka i ekonomije. Kako da shvatim kako se neko bez elementarnog poznavanja engleskog jezika (ali bukvalno bez ikakve glume kao šta je slučaj kod Francuza ili Italijana koji znaju ali ne žele pričati engleski) sam može uputiti u pi.du mile matere, 25 000 km daleko od kuće. Njihov vokabular i dijalog sa mnom može se opisati kao igra u kojem se dva galeba svađaju oko komada ribe. Neartikulisani zvukovi i mlataranja rukama, tako da ukoliko slučajno neko gleda sa strane pomislio bi da igramo na kamen, papir i makaze. Izgledaju retardirano, a s maskama i kišobranima usred 38°C kao da su ispali iz nekog apokaliptičnog filma. Meni im se bazira na svemu šta počinje ili završava na tuna. Tuna,tuna,tuna… i još malo tune. E da, i da ne zaboravim kao prilog, gle čuda tadaaaaa riža. Jedna jedina takva osoba isisa iz mene energije kao da poslužujem sto od 10 ljudi, bole me ruke od „pričanja“, cijeli se oznojim. Radije bi da mi daju motiku i njivu od 300 kvadrata pa udri. Šta se tiče bakšiša poprilično sam uvjeren da ta riječ u njihovom svijetu ne postoji, ali bukvalno NE POSTOJI. I napokon numero uno, svjetski prvaci, kraljevi šljama dolaze iz Indije!

INDIJA – Vjerovatno iznenađenje za mnoge koji čitaju ovaj moj roman, neki možda nikad ni u ludilu nisu pomislili da bi oni mogli biti na vrhu, odnosno dnu ove moje ljestvice srama, ali vjerujte mi da svi oni ljudi koji su isti dana radili u ugostiteljstvu nisu nimalo iznenađeni šta sam dotične stavio na na broj 1.

Znači postoje Indijci i svi ostali… toliko su loši da svi ovi šta se nalaze na broju 2,3,4,5 zajedno nisu loši kao ova bagra. Blago se objektu kojeg oni zaobiđu. Od ljudi koji dolaze iz zemlje koja je nadaleko poznata po svojoj produhovljenosti, Budi i čakrama očekuješ neke drage i skromne goste, koji osjećaju svijet oko sebe na nekom drugom nivou. Ako ništa drugo očekujem da bar osjećaju moju auru koja vrišti da odj.bu u neki drugi restoran samo da ih moje oči ne vide, ali ni to. Jad, bijeda i čemer.

Sjednu i idemo….

-Dobro veče, mi smo vegetrijanci, ne jedemo nikakvo meso ni ribu, ne jedemo hranu s glutenom, ništa preslatko ni preslano, šta biste nam preporučili?
-Pa preporučio bi vam vazduh. S malo soli. Hrvatski originalni. Ili možda u najboljem slučaju preporučio bi vam da odj.bete u tri pi.ke mile materine jer ja zaista ne znam šta bi vam s menija ponudio, a da se uklapa u te vaše kriterije. Najbolje da odete na Matejušku, uzmete po bosu vode, stanete uz more i udišete. Šta da ja vama ponudim drugo. I onda kreće masakriranje menija. Dajte mi ovo s ovim, ono bez onoga, malo ovog, sa strane onoga, ako možete umjesto jednoga ubacite drugo….

Na kraju njihova narudžbina nema veze niti s jednim jelom na meniju, a blok mi izgleda ko` diplomski rad. Naravno, ni to šta im na kraju i donesem ne valja i uvrijeđeno se dignu i odu, vjerovatno bacajući kakav svoj indijski urok na mesplie. O bakšišu nema ni govora. Ali nikad. Kune oni nikad nikom nisu ostavili. Ustvari lažem…Priča se da je prije nekih 5 godina jednom jedan Indijac ostavio 50 kn jednom konobaru u nekom splitskom restoranu. Kažu kako je konobar završio na psihijatriji. Ne znam šta je s njim danas…” napisao je jedan splitki konobar.