Priča žene na kojoj je Josef Mengele radio pokuse u Auschwitzu je jeziva (FOTO)

Liječnik Josef Mengele postao je masovni ubica u Auschwitzu. Poslije rata pobjegao je u Južnu Ameriku. Žrtve koje su preživjele njegove torture pate do danas. A njegova porodica se odbija suočiti s prošlošću.

“Njegovog lica se više ne mogu sjetiti, samo njegovih pedantno očišćenih čizama. Kad sam čula njegove korake, zavukla sam se pod drveni ležaj, skupila se, zatvorila oči. Mislila sam da me neće naći”, pripovijeda Lidija Maksymowicz, jedna od žrtava Josefa Mengelea.

Ona je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. dopremljena u Auschwitz-Birkenau. Nijemci su njezinu porodicu iz okolice Minska u Bjelorusiji strpali u taj koncentracijski logor, piše Deutsche Welle.

Scene koje je vidjela nakon dolaska u logor do danas nije zaboravila. Bilo je to usred noći, prilaz su osvjetljavali reflektori, pripadnici SS-a su se derali, psi su lajali. Porodice su brutalno razdvajane. I Lidija je odvojena od svoje majke i smještena u dječju baraku. Ona je bila izgrađena od drveta, unutra su bili dugi redovi drvenih ležajeva. Umjesto madraca na njima je bila slama. Sve je bilo puno gamadi, pokrivači su bili kruti zbog prljavštine. Djeca su patila od gladi i hladnoće. Ali, još više od gladi i hladnoće plašio ih je dolazak doktora Mengelea.

“Anđeo smrti” dolazi u Auschwitz

Josef Mengele je najstariji sin Karla i Walburge, koji su imali porodično preduzeće u Günzburgu na jugu Njemačke. Studirao je medicinu i antropologiju. Nakon dvostruke promocije istraživao je na Institutu za biologiju nasljeđivanja i rasnu higijenu u Frankfurtu.

Popis zatvorenika u Auschwitzu

U ljeto 1940. Mengele se dobrovoljno javio u jedinice SS-a. Tri godine kasnije kao 32-godišnjak je poslan u Auschwitz sa srednjim časničkim činom (u razini bojnika ili majora). Logorski liječnik je osobito aktivan prilikom selekcije zatvorenika. Zanimaju ga posebno djeca, prije svega blizanci i djeca patuljastog rasta.

Mengele provjerava može li se boja očiju promijeniti injiciranjem boje. Djecu operiše bez narkoze. Blizance namjerno zaražava tuberkulozom i pjegavim tifusom. Pritom mnoga djeca umiru. Druga ciljano bivaju ubijena. Zatvorenici ga nazivaju “Anđeo smrti”.

Borba za preživljavanje

Mala Lidija se nije mogla sakriti od Mengelea. On je na njoj testirao cjepiva. Nakon bezbrojnih injekcija ona je više mrtva nego živa. Kad je njezina majka kriomice ušla u dječju baraku, kako bi joj dala nešto hrane, našla je svoje dijete onesviješteno, ležalo je s visokom temperaturom na drvenom ležaju.

Josef Mengele

Mengele nije bio bolesni sadist ni fanatični nacionalsocijalist – napisao je Zdenek Zofka u svojoj knjizi “Günzburg in der NS-Zeit” (Günzburg u vrijeme nacional-socijalizma).

Povjesničar pretpostavlja da je on bio “beskrajno ciničan” te da je zbog toga mogao svoje žrtve promatrati ne kao ljude nego kao “već mrtvi materijal”.

Mengele bježi

U januaru 1945., nešto prije nego što je Crvena Armija došla do Auschwitza, Mengele bježi prema zapadu. Pod krivim imenom skrivao se u blizini Günzburga. 1949. je pobjegao u Južnu Ameriku.

Nacističkog zločinca za kojim je bila raspisana međunarodna potjernica novcem je pomagala njegova porodica. Josef Mengele je poginuo 1979. prilikom nesreće na kupanju u Brazilu. Porodica je dugo skrivala njegovu smrt i tek 1985. se doznalo stvarno stanje.

Pretpostavlja se da je porodica htjela izbjeći kaznu. Jer, nakon pet godina zastarijeva zločin skrivanja informacija o traženoj osobi.

Utjecajna porodica

Mengeleovi su utjecajna porodica. Karl Mengele, Josefov otac, je već prije rata vodio tvornicu “Mengele & Söhne” koja je uspješno proizvodila mašine za poljoprivredu. U studenom 1932. je Karl Mengele hale svoje tvornice stavio na raspolaganje za predizbornu kampanju Adolfa Hitlera. U maju 1933. je postao član NSDAP-a.

Ulica nazvana po ocu Josefa Mengelea u Günzburgu

Nakon rata fira posluje još uspješnije. Karl Mengele postaje vijećnik u gradskom vijeću i drugi gradonačelnik. 1952. je proglašen počasnim građaninom. Po njemu je nazvana jedna ulica. Kad je umro vođenje firme je preuzeo sin Alois, Josefov mlađi brat. Firma je u međuvremenu propala.

Bježanje od medija

“Mengele” – javila se jedna žena kad sam nazvao telefonski broj zaklade “Familie Dieter Mengele Sozialstiftung” u Günzburgu. Kad sam zamolio za termin za razgovor, odgovorila je: “Nismo zainteresirani za kontakte s medijima.” I poklopila slušalicu.

Zakladu je 2009. osnovao Dieter Mengele, sin Aloisa Mengelea. Ona je dosad darovala više od 250 hiljada eura u dobrotvorne svrhe. Ali, s prošlošću ne želi imati nikakve veze. Ne sudjeluje u zakladi za obeštećenje prisilnih radnika niti građanskim projektima koji podsjećaju na žrtve Josefa Mengelea.

Građani podsjećaju na Mengeleove žrtve

Zahvaljujući angažmanu gimnazijskog profesora Siegfrieda Steigera u rodnom mjestu Josefa Mengelea Günzburgu podignut je spomenik Januszu Korczaku, poljsko-jevrejskom učitelju, koji je 1942. ubijen u njemačkom logoru smrti Treblinki. Steiger je pokrenuo i dramsku grupu koja od 2005. izvodi komad “”Zündeln – oder Josef M. und Seinesgleichen” (Potpaljivanje – ili Josef M. i njegovi istomišljenici). “Kritiziramo sve liječnike koji provode zločinačke pokuse na ljudima”, kaže Steiger.

Iz civilnog društva je došla ideja za izgradnju spomenika žrtvama Josefa Mengelea. Impresivnu ideju s desecima ljudskih očiju dali su učenici gimnazije u Günzburgu.

Lidia preživjela Auschwitz

Lidia je doživjela ulazak Crvene Armije 27. januara 1945. u logor. “Nakon oslobođenja u baraci je bilo 160 djece u dobi od dvije do 16 godina. Ja sam najduže bila u Auschwitzu”, kaže ona. U Auschwitz-Birkanauu je ubijeno 200.000 djece.

Lidia Maksymowicz

Nakon rata je Lidiju usvojila jedna poljska porodica. Njezinu majku se dugo smatralo mrtvom. Tek nakon više godina su se majka i dijete ponovo pronašli.

Strah od doktora Mengelea je ostao. Kad bi se igrala s drugom djecom Lidia je upozoravala: “Ne vičite tako glasno, inače će doći Nijemci.”

Lidia Maksymowicz je nakon rata završila obrazovanje za hemičarku, udala se, osnovala vlastitu firmu. Ali, boravak u logoru ostavio je trajne posljedice:

“Nisam bila u stanju stvarno i iskreno voljeti. Nisam mogla ni vlastito dijete voljeti onako kako bi trebala jedna majka”, kaže Lidia Maksymowicz.