Ovo su najveće nesreće u SFRJ i za njih niko nikada nije osuđen (FOTO/VIDEO)

Ne uspijevam se otrgnuti utisku da je sve veći broj onih koji, čak iako tad nisu bili ni rođeni, sa sve dubljim uzdahom nariču za bivšom državom, tom epohom i vremenima, a da realno i suštinski mnogo toga ostavljaju pod tepihom vlastite svijesti, piše ovih dana Bane Gajić, novinar portala Vice.

Tekst je napisao nakon što je ovih dana pred sud u Srbiji izveden direktor tvornice u kojoj je eksplodirao barut zbog čega je poginuo jedan radnik. Porodica je tražila pravdu, a radnici su stali uz direktora i vrijeđali roditelje koji su ostali bez sina. Ipak, tužilaštvo je podiglo optužnice i protiv čelne osobe i protiv još dvojice odgovornih. Stoga se novinar prisjetio nekoliko katastrofa u kojima je živote izgubilo na stotine ljudi, a da nikad niko zbog njihovih smrti nije odgovarao.

1. Rudnik Kreka 1990. godine – 190 poginulih

Bila je to jedna od najvećih masovnih pogibija rudara U jami Dobrnja-Mramor u rudniku Kreka pored Tuzle u BiH, došlo je do eksplozije u oknu u kojem je ostalo 190 poginulih rudara. U detonaciji je poginula cijela smjena, a samo jedan rudar ostao je živ, ali s teškim tjelesnim povredama.

Dogodilo se to 26. avgusta 1990. Za nesreću nije odgovarao niko. Iza poginulih ljudi ostalo je 365-oro djece za koju je osnovan fond iz kojeg se trebalo finansirati njihovo školovanje i odrastanje. No, na ovu stravičnu nesreću ubrzo se zaboravilo jer je u BiH samo godinu i po dana kasnije počeo rat u kojem su počinjeni najkrvaviji zločini u historiji Evrope.

2. Rudnik Aleksinac 1989. godine – 90 stradalih

Pitanje odgovornosti i krivice nikada nije bilo postavljeno ni u slučaju još jedne rudarske katastrofe koja se dogodila godinu dana ranije u rudniku Aleksinac na jugu Srbije 17. novembra 1989. godine. Iako je Srbija tada drhtala u transu dolaska novog vođe na vlast, i povijala se pod valovima nabujalog i oslobođenog nacionalizma, kojeg su kao bijesnog konja mamuzali vođi odani mediji, stradanje u Aleksincu je uzdrmalo društvo, bar na nekoliko dana. Duboko u jami, raznijeti eksplozijom koju je izazvalo, utvrdit će se kasnije, potpuno bahato zavarivanje u oknu, bez ikakve kontrole, ostalo je čak 90 ljudi koje su vadili iz jame idućih mjesec dana.

Rudnik je nakon toga zauvijek zatvoren. Stručnjaci su utvrdili da je katastrofi prethodilo niz problematičnih procedura i nepravilno korištenje opreme, ali do sudskog procesa odgovornima nikad nije došlo. Samo pet godina ranije, u aprilu 1984. godine u Despotovcu nedaleko Aleksinca u jami Strmosten u rudniku Resavica stradala je također čitava smjena rudara – njih 34. Razlog je bio kvar instalacije koju nitko na vrijeme nije uočio i popravio, pa je zbog iskrenja detonirala ugljena prašina. Katastrofa bi bila daleko veća ali se slučajno nije dogodila. Naime, u jamu su trebali tog dana i đaci obližnje srednje škole kao dio prakse, ali su zakasnili i preživjeli. Ni tada niko nije odgovarao za smrt rudara.

3. Željeznička nesreća u Lapovu 1988. godine – 34 poginulih

Nedaleko Aleksinca je i mjesto Lapovo poznato kao velika ranžirna željeznička stanica. Kroz Lapovo je velikom brzinom prošao putnički voz na liniji Beograd – Skopje, ali se na jednoj skretnici nešto dogodilo… Iz šina su iskočila dva putnička vagona i u njima je poginulo 34-oro putnika. U godinama velikih političkih previranja, koja su prethodila ratu, na željezničku nesreću brzo se zaboravilo.

4. Željeznička nesreća u Zagrebu 1974. godine – 167 poginulih

Jedna od najvećih željezničkih nesreća u historiji evropskih željeznica, dogodila se u Zagrebu. Na ulazu u stanicu, te tople ljetne noći 30. avgust 1974. godine, prevrnuli su se skoro svi vagoni voza u kojem su na rad u Njemačku išli ljudi uglavnom iz Makedonije i središnje Srbije. Četvrtina poginulih nikad nije identificirana, pa su sahranjeni u masovnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju. Umjesto dopuštenom brzinom od 50 km/h voz je ušao u stanicu jureći 104 km/h, iskliznuo je iz tračnica i prevrnuo se. Druga je bila tragedija u Stalaću, mjestu u Srbiji, također velikoj ranžirnoj stanici, gdje je 13. septembra 1979. teretni voz prošao kroz crveno svjetlo, uletio na kolosijek i zabio se u putnički voz koji je upravo kretao. Poginulo je 72-oje ljudi. U obje situacije sistem je donekle reagirao. Za zagrebačku nesreću osuđeni su mašinovođa i na 15 i pomoćnik na osam godina i odslužili su kaznu.

Kasnije se saznalo da su obojica radila produženu smjenu kako bi povećali zaradu i da su vozili skoro 24 sata bez prekida Danas je teško naći podatak na koliko godina zatvora je bio osuđen mašinovođa iz Stalaća, ali je ostalo poznato da je tokom suđenja dokazano da je sa lokomotive na silu prethodno bio demontiran sigurnosni uređaj koji se tvornički ugrađuje upravo da bi spriječio mašinovođu da zaspi.

5. Pad aviona Inex-Adria 1981. godine – 180 poginulih

Posebno traumatičan trenutak dogodio se 1. decembra 1981. godine kad su radio stanice prve donijele vijest da se na Korzici srušio putnički avion slovenačke avio-kompanije Inex Adria’ Bila je to prva godina bez Tita, koja je označila početak epohe “stabilizacije“, kako su se nazivale mjere vraćanja prekomjernih dugova, vrijeme velikih restrikcija i pokušaja štednje. U pitanju je bio promotivni let koji su zajednički organizirale dvije najveće slovenačke kompanije za svoje zaposlenike – Inex Adria i turistički gigant Kompas. Zbog ogromnog interesa, avio-prijevoznik je na promo let stavio najnoviji avion, tek kupljen za svoju flotu, model McDonnell Douglas MD-81, u koji se ukrcalo 173-oje putnika koji su trebali na jedan dan otići na Korziku, obaviti shopping i navečer se vratiti u Ljubljanu.

Na letu je bilo i 7 članova posade koju je predvodio, kako će se saznati kasnije, za taj tip aviona vrlo neiskusan pilot, sa kopilotom koji je bio još neiskusniji. Ni jedan od njih dvojice nije nikad prije letio za Ajaccio – glavni grad Korzike. Nisu znali za iznimno opasan planinski masiv koji se proteže oko samog mjesta. Niti su previše dobro govorili engleski, pa u kombinaciji s propustima kontrole leta na Korzici sve je dovelo do jedne od najvećih avionskih tragedija u Jugoslaviji. Na padinama planine San Pietro iznad Ajaccia poginulo je 180 muškaraca, žena i djece. Francuska je kasnije kontrolora leta oslobodila svake krivnje i prebacila ga na drugi aerodrom.

Tek 2008. godine novinari slovenske POP TV opet su obišli teško pristupačne klisure San Pietra i na mjestu nesreće pronašli ostatke žrtava i njihove stvari. U ljeto 2008. Ministarstvo obrane Republike Slovenije organiziralo je veliku ekspediciju čiji su pripadnici skupili sve što je 37 godina stajalo razasuto po kamenju. Tko je sklanjao dopise, tko je sastavio posadu neiskusnih pilota da zajedno odlete na nepoznatu i opasnu destinaciju, i u smrt povedu toliko ljudi – ostalo je nerazjašnjeno do danas.

6. Sudar aviona iznad Zagreba 1976. godine – 167 poginulih

Osjećaj selektivne pravde primijenjen prema najnižoj karici u lancu, događaja koji je doveo do katastrofe registriran je i u slučaju još jedne avionske nesreće, sudara aviona British Airwaysa na liniji London – Istanbul i Inex Adrie na liniji Split – Koeln, na nebu iznad Zagreba 1976. godine. O toj katastrofi je već previše napisano i otkriveno, ali je zauvijek ostalo nejasno kako je došlo do toga da kontrolor leta Gradimir Tasić radi čak tri smjene za redom, usprkos svim pravilima, i da potpuno iscrpljen i umoran napravi sudbonosni previd kada je poslao oba aviona na istu visinu zbog čega su se sudarili u zraku i kad je poginulo 167 ljudi.

Tasić je osuđen na devet godina, i tek nakon brojnih protesta svojih kolega iz udruženja kontrolora leta – ali i Europe i SAD, na kraju je ranije oslobođen. Kontrolori u Jugoslaviji su šutjeli i gunđali u bradu. Ko mu je planirao smjene, i ko nije vodio brigu, te kako je došlo do toga da u tada najopterećenijoj kontroli leta u tadašnjoj SFRJ Tasić radi tri smjene, pitanja su na koja nitko nikad nije dao odgovor.