Njemački grad će za preseljenje 39 hrčaka platiti 2,5 miliona eura

Već sedmicama ne samo Njemačka bruji o “poduhvatu” u Erfurtu kojeg je otkrio tabloid Bild: taj grad u Tirinškoj planira potrošiti gotovo 2.5 miliona eura za preseljenje hrčaka sa zemljišta gdje bi 2026. trebala biti proširena škola. Navodno na tom zemljištu živi 39 tih glodavaca, što onda čini 64.102 eura za svakog hrčka. Čitave kuće se u tom kraju mogu kupiti jeftinije.

“2 i po miliona — odakle im ta svota? Trebali bi ih jednostavno staviti u kutiju i negdje iskrcati”, misli jedan građanin Erfurta novinaru stanice MDR. “U slučaju Erfurta, to je naravno nevjerovatna količina novca”, rekao je Stefan Petzold, savjetnik za korištenje zemljišta i urbani razvoj pri njemačkom ekološkom udruženju NABU, piše DW.

No istaknuo je da nije jednostavan zadatak pronaći prikladan dom za ovu životinju, jednu od najugroženijih sisavaca u Njemačkoj. Hrčci žive gotovo isključivo na plodnim poljoprivrednim površinama, gdje se lako mogu ukopati u meko, orano tlo i pronaći pouzdan izvor hrane.

Savremene tehnike uzgoja i pesticidi uništili su staništa evropskih hrčaka posljednjih decenija, uništivši 99% njemačke populacije.

“Mediji pretjeruju”

“Životinje su se prilagodile svom okolišu i ne mogu samo tako živjeti negdje drugdje”, rekao je Petzold. Morat će se pronaći, kupiti i pripremiti odgovarajuće polje za hrčke s prethodno izbušenim rupama, planirati ozimom pšenicom, lupinom i graškom kako bi im se pružile najbolje moguće šanse za preživljavanje.

Nakon što to bude spremno, životinje će biti katalogizirane i sakupljene, premještene i zatim godinama redovno nadzirane kako bi se osiguralo da su se prilagodile svom novom staništu.”

Usprkos tom golemom poslu u spašavanju hrčaka, Petzold smatra kako mediji pretjeruju u izvještavanju o ovom trošku: “Nisu hrčci krivi što su prepreka za ovaj građevinski projekt, to je loše planiranje”, misli aktivist za zaštitu životinja. Po njegovom mišljenju, da su projektanti škole ranije znali kako ugrožavaju stanište ugrožene vrste, mogli su odrediti alternativnu lokaciju. “Obično su troškovi očuvanja prirode prilično niski za građevinske projekte, to je u pravilu manje od 5% ukupnih troškova izgradnje.”

“Ludilo s propisima!”

To nipošto nije mišljenje svih građana Njemačke. Bivši berlinski sudija Klaus-Martin Groth za list Berliner Zeitung ovog maja tvrdi: “Zaštita vrsta jedna je od najvećih prepreka izgradnji u ovom gradu. Investitor nikad ne zna tačno hoće li projekt moći biti i realiziran.”

Grothova kompanija zastupa jednog od dva investitora koji su htjele uložiti 60 miliona eura u poslovni park Cleantech u berlinskom naselju Marzahn — prije nego što je berlinski upravni sud presudio protiv planirane gradnje zbog moguće prisutnosti evropske zelene žabe krastače.

Verena Riedl, stručnjakinja za biološku raznolikost pri NABU-u, rekla je kako često čuje žalopojke kako “očuvanje vrsta koči građevinske projekte”, te da su propisi i procesi planiranja dužine u Njemačkoj “previše dalekosežni i prestrogi.”

“Tako je svugdje u Evropi”

Prema njemačkom zakonu o očuvanju prirode, graditelji su “obavezni suzdržati se od nanošenja štete prirodi i krajoliku koja se može izbjeći” i “uravnotežiti” ili “zamijeniti” svaku neizbježnu štetu bioraznolikosti. Zakon je u skladu sa Smjernicom Evropske unije o staništima iz 1992., čiji je cilj očuvanje divlje flore i faune Evrope. To znači da su pravila za zaštitu ugrožene bioraznolikosti slična širom EU-a, ukazuje Riedl, dodajući da to nekima u Njemačkoj očito nije jasno.

Ali Petzold, koji je prethodno radio u velikoj građevinskoj firmi tvrdi kako se kašnjenja u izgradnji ne mogu uvijek opravdati obaveznom zaštitom okoliša. Voditelji projekta često uopće ne razmišljaju o tom pitanju sve dok praktično gradnja treba početi.

“Prečesto ljudi ne gledaju kontekst”, rekao je. Problem je i otezanje s digitalizacijom spisa i nedostatkom računarskih alata kojima bi građevinskim investitorima bilo lako vidjeti probleme u prethodnim projektima i ubrzati proces.

Teške muke Njemačke željeznice sa žabama i gušterima

Ovo nije prvi put da hrčci skupo koštaju građevinskog investitora. Američki proizvođač čipova Intel koji planira izgraditi tvornicu vrijednu 30 milijardi eura u blizini Magdeburga morao je očistiti 400 hektara od jazbina hrčaka, premještajući ih na privremeno mjesto koje će na kraju omogućiti da se ponovno integriraju u divljinu.

Deutsche Bahn također uvijek iznova mora tražiti novi dom za životinje koje žive na budućoj trasi željezničke linije ili u obnavljanju željezničkih stanica. Tokom godina, njemačka željeznica se bavila rijetkim pticama i gušterima u Baden-Württembergu, žabe krastače u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji, morala je seliti čak i cijele mravinjake sa stanica u Berlinu i Brandenburgu.

U nekim slučajevima doveden je pas tragač kako bi pomogao locirati stvorenja koja je teško pronaći na zaraslim mjestima.

Možda najistaknutiji sukob između životinja i graditelja dogodio se u Dresdenu, tokom izgradnje dugo očekivanog mosta na rijeci Labi. Sumnjalo se da je predloženo mjesto za most stanište sićušnog malog šišmiša-potkovnjaka, kritično ugroženog u Njemačkoj.

Godine 2013. izgradnja mosta je nastavljena — što je dolinu Elbe koštalo statusa svjetske baštine UNESCO, a šišmiši su pod cijenu od 200.000 smješteni u šikaru na plantaži pored koje je brzina i danas ograničena na 30 kilometara na sat.

“Kad štitimo njih, štitimo nas”

Oko 35% njemačkih autohtonih životinjskih vrsta je ugroženo, a biomasa populacije kukaca pala je za više od 75% tokom posljednjih nekoliko decenija, čak i u nekim prirodnim rezervatima. I to nije samo problem u Njemačkoj.

“Moramo štititi vrstu sve dok postoje, jer kada jednom izumru, ne možete ih vratiti”, tvrdi Riedl. Da bi ekosistem normalno funkcionisao, broj vrsta ne može pasti ispod određene razine — i ne znamo koje su vrste i koliko njih ključne za održavanje zdravog ekosistema. Čak i komarci imaju funkciju, makar tek kao hrana za ptice.

Petzold tvrdi kako se zaštita vrsta ne bi trebala promatrati kao luksuz, već kao apsolutna potreba za održavanjem našeg načina života. “Naravno, škole i javna infrastruktura su važne, ali samo očuvanje prirode jednako je u javnom interesu — činjenica da možemo udisati svježi zrak, da imamo zelene površine za rekreaciju i koje su stanište za druge vrste”, tvrdi stručnjak organizacije za zaštitu okoliša NABU.

“U konačnici, naš je glas glas prirode koja se ne može sama zaštititi.” A u ime te zaštite, onda nema spasa niti za budžet grada Erfurta.