Lijeva obrva i izmoždeni Gojko

[dropcap]V[/dropcap]ikend u kojem je Svevišnji obezbijedio nove tone bijelih padavina, pa na obližnjim, nekoć olimpijskim planinama kreirao arktičke uslove, učinio je da na predzadnje utrke ovosezonskog Svjetskog skijaškog kupa koje su se vozile u njemačkom Garmish-Partenkirchenu i norveškom Kvitfjellu gledamo sa sjetom u očima.

Najbolji svjetski skijaši i skijašice mučili su se po proljetnim plusevima i stazama koje su se pretvarale u polja riže, grozničavo se boreći za još do koji dobar plasman ili bod koji bi ih zadržao na vrhu ili barem u društvu najboljih smučara na planeti. „Dođite kod nas, mi imamo olimpijske ljepotice, snijega na bacanje!“ poručivali su tokom subote i nedjelje bh. trbuhozborci praznih stomaka. Aha, eto ih, samo što nisu. Svečanu FIS delegaciju na butmirskom aerodromu raširenih ruku dočekat će Ruždija, namazani direktor lokalne ublehe.

Najbolje svjetske fudbalere, baš kao i skijaše u ovim krajevim možemo i dalje gledati samo putem TV prijenosa koje nam obezbjeđuju sportski kanali lokalnih kablovskih operatera. I dobro je dok i toga ima. Domaće tupilo i beznađe na sportskom planu još uvijek možeš izoštriti u inozemni kvalitet i uzbuđenje, samo ako se dobro organizuješ. Sve što ti je potrebno su nove baterije u daljinskom upravljaču i uredno plaćen račun.

Četvrtfinalne utakmice engleskog FA cupa i 26. kola španske Primere su tokom subote i nedjelje bile u centru pažnje. Fudbalska vikend plovidba započeta je, ipak, zaostalom utakmicom 27. kola Premiershipa koju su u subotu popodne na Loftus Road-u igrali londonski rivali, domaći davljenici „Policajci“ i gostujuće „Mamuze“ sa White Hart Lane-a. Već po biranju strana pred sami početak meča, QPR je izvukao deblji kraj. Novčić je odlučio da se u 1. poluvremenu brane na strani obasjanoj suncem, pa je veteran Rio Ferdinand, sa suncem u očima u nekoliko navrata reagovao kao Ray Charles, a Robert Green u 34. minuti poput Steviea Wondera zaplivao u prazno, što je bilo dovoljno Harryu Kaneu da Townsendov centaršut iz prekida glavom skrene u mrežu domaćina.

Tottenham je poveo i na odmor otišao sa minimalnom prednošću, mada to, po prikazanom i nije baš zaslužio. Austinove šanse u prvih 45 minuta skidao je Hugo Lloris, skidala prečka, a čist penal nad Islom u 39. minuti sudija (otkud tebe u fudbalu?!) Craig Pawson nije htio da vidi. Baš uobičajen scenario za domaće navijače koji su se ove sezone u utakmicama QPR-a protiv favorita nagledali istog ili sličnog.

No, u drugom poluvremenu „Spursi“ su zaigrali onako kako se od pretendenta na TOP 4 i očekuje, pa su se „Rendžeri“ na otvaranju II poluvremena sabili u mišju rupu, čekajući da oluja oko Greenovog, ovog puta i hladom zaštićenog gola, prođe. Tek su u 57-oj promolili nos i krenuli u avanturicu potrage za komadićem sira/bodom, no bombu Bobbya Zamore odbranila je mačka iz Nice, „sveti“ Hugo Lloris, po mnogima glavni adut u kartama kojima se Mauricio Pochettino ove sezone želi ugurati među najbolje engleske ekipe.

„Dođite kod nas, mi imamo olimpijske ljepotice, snijega na bacanje!“ poručivali su bh. trbuhozborci praznih stomaka. Aha, eto ih, samo što nisu. Svečanu FIS delegaciju raširenih ruku dočekat će Ruždija, direktor lokalne ublehe

12 minuta kasnije, nakon što su Walker i Eriksen propustili da učine isto, a Pawson zaignorisao penal kojeg je skrivio Korejanac Yun, Rio Ferdinand je i bez sunca u očima potvrdio da je već odavno zreo za umirovljenje, pa je zakasnivši istrčati u ofsjad zamku omogućio Kaneu da zabije za 0:2 i postane „man of the match“. Stisnuo je, doduše, domaćin u zadnjih 15 minuta (Sandro u 75-oj za 1:2, još jedan nedosuđen penal za QPR u 77-oj nakon Bentalebovih, i Nevidu Ćoronji očiglednih, ruku u vlastitom 16-ercu), ali je na kraju razočaranim izabranicima Chrisa Ramseya ostala samo ruka puna have i tužna potvrda da će i ostatak sezone provesti u grčevitoj borbi za premierligaški opstanak. Baš tamo gdje su ih i skoro svi vidjeli pred početak sezone 2014/15.

Ima u Španiji, zna se već 117 godina, jedan klub u kojem ne može igrat’ svak’. Da bi, bar jednom u životu navukao crveno-bijeli dres Athletico Bilbaoa i istrčao na San Mamés moraš, prije svega, bit’ Baskijac, pa tek onda dobar fudbaler. Možeš biti crn i poput mambe mlađahnog Iñakia Williamsa, ali ako ti je majka Baskijka, nema problema. Još je bolje ako si i rođen u glavnom baskijskom gradu, a tek ako si talentovan – vrata fudbalske “Katedrale” širom su ti otvorena.

Subotnje gostovanje Real Madrida na novom, pred ovu sezonu i južnom tribinom zaokruženom San Mamés-u bio je idealan test za akustičnost “Nove katedrale” u koju se smjestilo skoro 53.000 Baskijaca spremnih za novu provjeru lokalnog animoziteta spram kraljevskog kluba koji traje i dokazano gori već vijekovima. Ohrabreni pobjedom u Barceloni od srijede (2:0) kada su preko Espanyola izborili finale Kupa kralja, “Los Leones” su prekjučer odigrali svoju vjerovatno najbolju utakmicu u skromnoj prvenstvenoj sezoni u kojoj plutaju sredinom tablice španske Primere, bodovima bliže dnu nego vrhu.

Gol odluke na centaršut Mikela Ricoa u 26. minuti glavom je postigao najbolji (zlobnici bi primijetili i jedini) napadač kojeg Athletic Bilbao ima, Aritz Aduriz. Gorka Iraizoz je u II poluvremenu uz pomoć drvenarije i sreće nekako uspio sačuvati mrežu domaćina netaknutom, ćelavi asistent Rico i „Rovka“ Beñat poginuli na sredini ne bi li učinak Kroosa i Isca sveli na minimum, a cijela ekipa baskijskih “Lavova” dala i 120% vlastitih mogućnosti ne bi li se radovali nakon finalnog zvižduka Alberta Undiana Mallenca. Tako i bi’ na kraju, pa su nova 3 boda odlepršala ispred nosa Carla Ancelottia, a bodovna prednost na vrhu u odnosu na Bracelonu otišla u fade out. „Ne znam šta nam je, djelujemo konfuzno i zbunjeno u zadnje vrijeme“ jadao se Carlo nakon meča i u čudu dizao lijevu obrvu. „Imamo problema u napadu, ne napadamo kao tim“ razmišljao je glasno italijanski strateg, a u dubini duše znao je ono što svi vide. Odustvo Modrića i Jamesa traje već predugo. Fali i Ramos, koji za razliku od kolega iz odbrane Pepea i Varanea, počesto zna otići gore i zabiti.

Nadu da bi se i nakon ovog kola „Los Blancos“ mogli šepuriti i sa vrha Primere nadmoćno osmjehivati ostatku najboljih španskih ekipa trebao je jučer na suncem okupanom Nou Campu podgrijati slabašni komšija, Rayo Vallecano. Tačno u podne, pred (za ovu sezonu u prvenstvenim utakmicama) rekordnih 87.000 gledalaca „Blaugrana“ je istrčala malo pospana i spora, svjesna da joj stare mušterije poput „Los Vallecanos“-a, jednako kao i prvo mjesto nakon ovih 90 minuta ne mogu pobjeći.

U igri mačke i miša, prvo je poluvrijeme proteklo u nekakvom perverznom uvodu u kojem je nadmoćna i na katalonskom suncu lijeno promeškoljena mačka (Barcelona) tek jednom (Suarez u 6. minuti) po nosu opalila miša (Rayo) koji se u prvih 45 minuta čak i usudio par puta zaprijetiti izdaleka.

U drugom je, pak, sve došlo na svoje i svakim novim golom otpor je fubalske žrtve, u ovom slučaju gostiju iz Madrida, kopnio, te bivao sve besmisleniji. U 49. minuti Pique je „otpadak“ od stative poslao u mrežu, u 54. Tito skrivio penal i zaradio drugi žuti, a kad je sudija Jesús Gil iz nejasnih razloga poništio odbranu Cristiana Alvareza i Messiu dopustio novo izvođenje najstrože kazne, probudio se i najbolji Barcelonin igrač, te za 12 minuta upisao hat trick, na listi najboljih strijelaca španskog prvenstva stigao Kristinu (oba po 30), te na kraju utakmice još jednu loptu ponio kući. Sve čime je Rayo komšijama sa Bernabeua do kraja uspio pomoći jeste penal za 1:5 i crveni karton Dania Alvesa koji će ga na El Clasicu za 14 dana ostaviti na tribinama. Sebi još od 49-e pomoći mogli nisu, a pogotkom u sudijskoj nadoknadi za konačnih 6:1, dokusurio ih je Luis Suarez.

Najstarije fudbalsko klupsko takmičenje na svijetu u svoje ovosezonsko četvrtfinale zaplovilo je još u subotu kada su na oranici Coral Windows stadiona u Bradfordu domaći trećeligaš i drugoligaš iz Readinga odigrali 0:0 i zadali engleskom FA-u glavobolju u pronalaženju termina za novi meč koji će se igrati na stadionu Madejski. Pozitivnom energijom novog menadžeta Tima Sherwooda osvježena Aston Villa, po drugi put u 4 dana (prošlog utorka 2:1 u prvenstvu) savladala je gradskog rivala WBA, ovog puta sa 2:0 (Delph u 51. i Sinclair u 85. minuti) i tako u pomrčini ovosezonske borbe za opstanak u Premiershipu, pobjegla ka svjetlu Wembleya gdje će se u aprilu ove godine igrati polufinale FA cupa.

Povratak na engleski fudbalski hram nakon 5 godina (2010. u polufinalu istog takmičenja od Chelsea poraženi 0:3) bio je dovoljan razlog u sumornoj sezoni navijača „Vilenjaka“ da i prije posljednjeg sudijskog zvižduka izlete na travnjak Villa Parka, a po okončanju meča potpuno ga opsjednu. „Daj da se i mi napokon radujemo“ urlikali su složno simpatizeri evropskog prvaka iz davne 1982. dok su u oduševljenju, svi od 7 do 77, tapšali vrat i ćelavicu Fabiana Delpha. U sivilu kojim plove posljednjih decenija, malo je reći da su zaslužili.

Radovati se u nedjeljno predvečerje imali su namjeru i „Crveni“ sa Anfielda. Na noge je, opet sretnom žrijebu zahvaljujući, stizao još jedan niželigaš, u ždrijelu Championshipa već 3 sezone zarobljeni Blackburn, kojeg će u 2015-oj razigrani Liverpool, mislili su svi, bez problema smazati za popodnevnu užinu. Ali ne lezi vraže. Već u 3. minuti Martin Škrtel se iz vazdušnog duela sa Rudyem Gestedeom stropoštao na zemlju, pa je nakon dobrih 7 minta ukazivanja pomoći na nosilima iznesen sa terena. Kasnije će se ispostaviti da je Slovak dobro i da će vrlo vjerovatno na raspolaganju Brendanu Rodgersu biti već na narednom meču „Reds“-a, no ono što nije bilo dobro u nastavku ove utakmice jeste igra domaćina.

Mučenje, neefikasnost, grozno suđenje Andrea Marrinera, te žilav i ambiciozan gost učinili su da samo 4 od dvadeset i jednog šuta upućenog ka golu Blackburna završe u okviru kojeg je branio Simon Eastwood. Nijedan u mreži, naravno. Povredama prošarani i za ovaj meč ne baš vrhunski posloženi sastav „Čovjeka Nosa“ tako će, imati još jednu utakmicu viška na svome kontu, a hoće li se na Ewood Parku u ponovljenoj utakmici snaći tako dobro kao što se u januarskom repesažu snađoše u Boltonu, ostaje da vidimo.

Za kraj nedjeljnog programa za pogledati je ostao duel Atletico Madrida i Valencie. Derbi 26. kola Primere, duel trećeg i četvrtog na tabeli, zapao je (po rasporedu lokalnog TV snadbjevača vrhunskom evropskom fucom) za komentarisati Gojka Andrijaševića. Moždenje (nepoznavanje igrača, pauze između nepovezanih riječi i od po 10 sekundi, krkljanje…) kojim nas je snadbio tokom duela Athletica i Reala dan ranije, kao, uostalom i skoro svaki put kad bi ga zapalo (dokad više?!) da komentariše neki meč engleske ili španske lige, učinilo je da pobjegnem u opciju hrvatske varijante SK-a. Tamo je pak, neki „Pipsić“ brbljao bez prestanka, ali je, za razliku od Gojka, pratio špansku ligu i u odnosu na pomenutog moždioničara bio pravi slavuj za slušni aparat.

Utakmica tvrda, puna ciganije, nesportskih prekršaja, koškanja i žutih kartona (ukupno 14 od kojih su 2 pretočena u 1 crveni) nije, do 15 minuta pred kraj, mogla zadovoljiti nikoga osim “Cholo” Simeonea. Do tada se (uglavnom) sve odvijalo prema njegovom planu i programu. Atletico je vodio 1:0 (Koke u 33. minuti) i oslabljen neigranjem suspendovanih Mirande i Griezmanna kontrolisao rezultat i ono malo igre koje se između stalnih prekršaja i prekida moglo vidjeti. I baš kao da je nakon Tiagove prečke i promašenog zicera u 70. minuti osjetio da bi nešto moglo poći naopako, pa je u pomoć pozivao tribine Vicentea Calderona ispunjene pristalicama „Jorgandžija“.

Uzalud. Jedina šansa, bukvalno i jedini udarac u okvir gola kojeg je branio Miguel Ángel Moyà završio je u 78. minuti u mreži za izjednačujućih i konačnih 1:1. Daniel Parejo je gostujući slobodnjak skoro iz auta poslao u prečku, da bi Shkodran Mustafi, njemački reprezentativac albanskog porijekla, odbijenu loptu zakucao u mrežu. Gol koji je „Šišmišima“ obezbijedio vrijedan bod, a treneru aktuelnog španskog prvaka nemiran san i zabrinuće u dumanju kako ove sezone ostvariti barem minimum zacrtanog. Kako i iduće sezone biti dijelom jedinog takmičenja u kojem leže pravi novci? Biti dijelom Lige prvaka.