Pao gol, svi mirni: Nevjerovatna nogometna pravila u Sjevernoj Koreji
Ono što smo naučili do sada, i što možemo pronaći na bespućima interneta je sljedeće: Nije bitno kako se nešto radi u svijetu, kakvi su običaji i slično – Sjeverna Koreja ima svoja pravila.
To pravilo bez izuzetka nije mašilo ni segment života koji se zove najvažnija sporedna stvar na svijetu – fudbal.
Samo rijetki sretnici iz inostranstva su imali priliku gledati fudbalski meč u Sjevernoj Koreji, a jedan od njih je i novinar-reporter ugledne kuće BBC, koji je na web portalu svog medija objavio svoje impresije sa utakmice Pjongyang FC i Amrokgang.
Strancima je dozvoljeno posmatrati sportske događaje u ovoj zemlji, a Tim Hartley kaže da sam osjećaj odlaska na stadion i gledanje utakmice u ovoj najrepresivnijoj zemlji na svijetu je čudan, i umnogome drugačiji nego li u ostatku svijeta.
Ušao je na stadion gdje stane 50.000 ljudi. Sva sjedišta su uredno popunjena, odaje se počast ‘velikom vođi’ Kim Jong Unu i članovima njegove porodice, a onda svi uredno sjednu na svoja sjedišta i šute.
Svi su odjeveni isto. Crna odijela, bijele košulje, crna kravata i bedž na desnoj strani. Nije to bedž sa logotipom jednog od dva tima, nego onaj sa likom velikog vođe.
Nema štandova sa kokicama, sokom, kafom, hot-dogom – nego 50.000 fudbalskih fanova koji u strogom miru gledaju odmjeravanje snaga na terenu. Nema navijanja, nema zastava, koreografija..
Jedini koji se razlikuju na tribinama su članovi vojske koji u uniformama dolaze da gledaju fudbal. Hartley kaže da kada je dosuđen penal za Pyongyang – nikakva reakcija publike se nije mogla vidjeti. Niti na licima, niti na pokretima tijela. Odboravanje, negodovanje – takvi uzvici ne postoje na tribini od 50.000 ljudi u Sjevernoj Koreji.
Na fudbalskom meču koji je on gledao, za podizanje atmosfere na stadionu bilo je zaduženo tridesetak ljudi, stranaca koji su bili smješteni na dijelu tribina koje su i namijenjene strancima.
Navodno, dosuđeni penal bio je nepostojeći – pa je šačica od 30 ljudi počela na engleskom jeziku da skandira: “Jedan nula za sudiju, jedan nula za sudiju”, tek im se nekoliko domaćih navijača pridružilo u tome.
U zemlji gdje morate tražiti dozvolu da govorite – skandiranje na fudbalskom meču, ili bilo kakvom događaju se smatra nekulturnim ponašanjem, tako da svi ljudi koji su bili okolo tribine sa stranim državljanima – blijedo su posmatrali skandiranje uz izraze negodovanja.
Postignuti gol na meču nije izazvao nikakvu reakciju publike. Hartley tvrdi da je cijeli susret bio izrežiran, te da je sudija imao svoje instrukcije kako da sudi. Tvrdi, da je utakmica koju je gledao na Kim Il Sung stadionu bio najbizarniji momenat u njegovoj karijeri praćenja sportskih događaja.
U reportaži je kazao da je Pyongyang morao pobijediti na meču, a da je sam sebe ubijedio da su navijači tog tima otišli sretni kućama – iako se nikakva reakcija nije mogla pročitati sa njihovih lica.
Za kraj, podsjetimo se najvećih dostignuća sjevernokorejanskog fudbala.
1966. godine, Sjeverna Koreja je pobijedila Italiju sa 2:0, i došla do četvrtine finala Svjetskog prvenstva. 2010. godine kvalifikovali su se na SP u Južnoafričkoj republici. Tadašnji selektor Kim Jong-Hun je medijima kazao da sve vrijeme komunicira sa liderom Kim Jong-Ilom preko nevidljivog telefona kojeg je sam lider osmislio i dizajnirao. To bi bilo to.
