Banjalučanin “stojadina” parkira u sobi, a voli ga više od žene

„Zastavu 101“ iz 1979. godine Banjalučanin Anto Vidović (86) drži u sobi, automobil održava i redovno registruje, ali nikome ne dozvoljava da ga vozi.

– Prvi sam vlasnik ovog „stojadina“ i jedni koji ga je vozio. Nikada ga nisam farbao, ni mjenjao unutrašnost. Sve je staro, a izgleda kao novo. Volim ga toliko da sam mu napravio posebnu sobu, jer da je vani od njega bi do sada ostalo samo staro željezo – priča Anto, s nježnošću kao da priča o unučićima.

Živi u banjalučkom naselju Kočićev vijenac, sa suprugom Mirom i svojim bijelim ljubimcem na četiri točka, koga je dovezao iz Kragujevca prije 37 godina. Iako je od tada promjenio nekoliko automobila, ostajao je vjeran svom „stojadinu“. Jedino što je od tada na njemu promijenio je radio.

Anto je, kaže, od mladosti zaljubljenik u automobile, položio je sve kategorije vožnje, a po struci je automehaničar.

Pritužbe supruge Mire da automobil voli više od nje ne poriče i kaže da „žena ipak više troši“.

O Antinoj ljubavi prema „stojadinu“ govori i činjenica da je, po njegovom proračunu, od novca potrošenog na njegovo održavanje do sada mogao kupiti novi „mercedes“.

– Najviše me košta prostor koji zauzima. Mogao sam za 37 godina, koliko ga imam, srediti garsonjenu i iznajmljivati, umjesto što mi on tu „leži“ – kaže Anto, ali ne krije sreću i ponos što ima tako izuzetnog „podstanara“.

Kaže da bi trebala teška muka da ga snađe da istjera „stojadina“ i njegovu sobu izda pod kiriju.

S obzirom na to da su mu automobili specijalnost, Anto ih je imao mnogo, a „stojadina“ je, kaže, vozio samo na more, dok je ostale automobile koristio za druge svrhe. Do prošle godine održavao je automobile drugim ljudima, ali sada je došlo vrijeme da se u potpunosti posveti svom ljubimcu.

– Svaki dan ga perem posebnim šamponom za auta. Pazim na svaki detalj, ništa mu ne fali. I nakon toliko godina izgleda kao da je sad iz fabrike izašao – dodaje on.

U oldtajmeru ovog neobičnog Banjalučanina imaju priliku da uživaju i sugrađani, jer Anto svake godine „stojadina“ odovozi na izložbu oldtajmera. Kaže da je za njega do sada čuo samo riječi hvale.

Ipak, pored tolike ljubavi prema svom mezimcu, Anto kaže da bi ipak bio spreman da ga proda „pod određenim uslovima“. Na žalost, ali i na Antinu sreću, još se nije našla mušterija koja bi bila spreman da plati cijenu koju je svom oldtajmeru odredio ponosni vlasnik.

Anto kaže da je bilo ponuda, ali nijedna dovoljno dobra da bi se odrekao svog „stojadina“.

– Ovo je ipak poseban automobil, očuvan kao da je nov. Uz poseban auto ide i posebna cijena, veća nego inče – kaže Ante, ne otkrivajući cifru.

Kaže samo da bi ga dao za „nekoliko hiljada maraka“, odnosno za iznos dovoljan da sredi i opremi sprat svoje kuće.