Zoran Kesić za RSE: Svi ljudi u ovoj državi znaju da se Vučić u sve razumije

Srbija živi novu političku nenormalnost, kaže novinar i satiričar Zoran Kesić u Intervjuu nedjelje Radija Slobodna Evropa (RSE).

Kesić zajedno sa ekipom Njuz neta posljednjih sedam godina radi televizijsku humorističku emisiju “24 minuta sa Zoranom Kesićem”. Između ostalog, za RSE govori o tome da li se publika danas smeje istim stvarima kao nekada i da li ga kontaktiraju političari.

RSE: Da li je teško danas, u vreme korona virusa, nasmijati ljude?

Kesić: Nekako smo se već navikli svi na tu popularnu novu normalnost, tako sad nije prisustvo korone nešto što je od juče i da su svi šokirani time, pa da nam je to jedina tema. Nije. Čak i u aprilu, maju, kada je bio onaj lokdaun, imali smo sjajne epizode kojima smo uspjevali da nasmijemo ljude, a tad nam je korona zaista bila 90 odsto tema u emisiji.

Sada se njom ne bavimo toliko. Imamo razne druge naše uobičajene političke teme i koliko vidim, uspjevamo da nasmijemo ljude jer prosto je bizarnost politike u ovoj zemlji takva da je konstantno tema. Mislim da je to veća korona, već godinama, od same korone, taj virus političke demagogije i floskula kojima smo svaki dan izloženi. Tako da se mi trudimo da radimo naš posao nezavisno od toga da li je napolju korona, kuga ili ptičji grip. Fokusirani smo na teme od kojih nam život zavisi i trudićemo se malo više da posvetimo pažnju ekologiji, zagađenju vazduha u srpskim gradovima, najviše u Beogradu, jer to je nešto, čini mi se, što prolazi ispod radara, a možda je i opasnije od samog virusa.

Spas u rubrici ‘Ova soba je moj karantin’

RSE: Na početku vanrednog stanja u Srbiji počeli ste jednom interesantnom rubrikom – ‘Ova soba je moj karantin’. Videli smo sjajne ljude koji su nastupali, šta vam je pokazala ta rubrika?

Kesić: Ja moram da priznam da je ta rubrika bila iznuđena okolnostima u kojima mi nismo više mogli da dovedemo uživo bendove u našu emisiju, pa smo onda pribegli potezu da sami gledaoci prave naš program, barem djelimično, ali se ispostavilo da je to jako zabavno i živopisno. Nekako je ta rubrika i nama dala energiju u tim teškim danima, kao autorima, da pregrmimo tu zatvorenost u naše stanove i okolnost da preko Zuma i Skajpa pišemo emisiju, što za nas nije normalno da ne sjedimo zajedno u redakciji. Nekako nas je spasila ta rubrika, nas koji pravimo ovu emisiju, a vidim i gledaocima je jako prijala jer je pokazala koliko po nekim kućama, stanovima, iza prozora, ima kreativnosti, mladosti, energije, želje da se pokaže ono što se zna. Ne mogu da kažem da bismo voljeli ponovo da je vidimo, jer vidjećemo ako nas ponovo zatvore, ali uvijek su tu ti naši talenti, pa nek za svaki slučaj naštimaju instrumente.

RSE: Koje su danas teme koje vas, kao autore emisije koja je vrlo gledana, preokupiraju, zaokupljuju?

Kesić: Naše teme su uvijek iste, zapravo. Već ovih sedam godina koliko postoji naša emisija, ja shvatam da su naše teme uvijek iste, a to su uočavanje laži, foliranja, demagogije, spinovanja, razotkrivanje medijske manipulacije, ukazivanje na tehnike kojima se sprovodi laž putem medija. Mi se sve vrijeme bavimo tim, a nikako da prestane da nam stiže materijal. To je problem. Dakle, mi se uvijek bavimo istim stvarima, samo na različite načine, tako da tih naših tema ima, hvala Bogu, za nas kao satiričare konstantno. To je loše za nas kao građane, ali iste su teme. Ono protiv čega se bori naša emisija već sedam godina su laž, zaglupljivanje, melodrama, patetika, foliranje. To su naše teme.

Dan mrmota

RSE: Da li se nešto promIJenilo u odnosu na neku situaciju od prije, na primjer, petnaest ili dvadeset godina i da li je danas u takozvanom društveno-političkom smislu drugačije ili je isto, kao nekakav Dan mrmota?

Kesić: Pa čini mi se da je sve gore i gore u medijskom smislu. U mom osjećaju, zanemarimo sada moje profesionalno bavljenje televizijom, u mom osjećaju kao televizijskog gledaoca, kao konzumenta medija, kao čitaoca novina – ja osjećam da se sve više i više nerviram, vrijeđa mi inteligenciju način na koji se prenose vijesti, od čega se pravi vijest i kako se narod zamajava, kako mu se umjesto vijesti podvaljuje kao mamac ‘klikni samo na ovo da bi vidio nešto nevjerovatno, što će se otkriti u tekstu kada klikneš’, a u tekstu se ne otkrije ništa.

Dakle, vijest više nije vijest. Vijest je mamac, prokleti mamac za konzumenta, izmet upakovan u šareni papir, ti se polakomiš za tim šarenim papirom, kad ga otvoriš vidiš da je unutra izmet. Ili čak nije ni izmet. Nema ništa.

Potpuno se sve pretvorilo u neki odvratni konzumerizam gdje uopšte nije bitno šta se dogodilo nego da prodaš, da prevariš, da nagovoriš čitaoca i gledaoca samo da gleda, samo da čita, samo da klikne. To se koristi, naravno, u manipulativne svrhe. Problem je što obični građani koji nisu iz sfere novinarstva to možda i ne primjećuju i lako to progutaju. Ali mi koji se bavimo tim poslom, zaista nam je odvratno.

I sve je teže parodirati tako nešto, jer je samo po sebi gnusno. Cijeli taj krug je povezan. Predsjednik države, ministri, lokalni moćnici, mediji, koji ponavljaju stalno iste mantre, jer ti tačno vidiš da oni imaju dnevnu mantru, dnevni zadatak, i stalno se ponavljaju iste fraze. Jedan dan to je dehumanizacija, pa svi kukuriču sa svih televizija o dehumanizaciji. Onda sljedeće nedjelje je nešto drugo. I ti shvatiš da si ti konstantno bombardovan nečijom agendom, a ne znaš čija je, ne znaš koji su to likovi iz sjenke. Mene samo zanima koji je to kreativni tim koji smišlja to, te sve stvari kojima nas zamajavaju.

Eto, to je ono što me nervira. I čini mi se da nikada nije bilo toliko gnusno u tom smislu medijske manipulacije.

Gorki humor

RSE: Svojevremeno je proslavljeni fudbalski trener Bora Milutinović, kada je poslije nekoliko decenija posla po svijetu posjetio Beograd, u jednom intervjuu rekao da mu je najjači utisak da se na ulicama niko ne smije. Da li danas ljudi imaju razloga za smijeh i kako se smiju?

Kesić: Opet na to pitanje mogu da odgovorim kroz analizu naše emisije. Ako bismo pogledali epizode od prije šest ili sedam godina, ili ako bismo pogledali ono što sam radio prije emisije ’24 minuta’, moj humor i humor tih emisija je bio mnogo veseliji, mnogo bliži nekoj bazičnoj smješnosti, ne na tragu slepstik komedije ‘pita u lice’, nikada, ali jedan bezbrižniji, benigniji humor. Kako je odmicalo vrijeme, ja sam primjećujem, kao posvećeni gledalac naše emisije ’24 minuta’, da je krajnji utisak gledaoca ne raspoloženje, ne vedrina, ne smijeh, nego gorčina. Sve više je to gorki smijeh, ako ga uopšte ima. Sve više naša emisija postaje polje za kritiku, a sve manje polje za smijeh.

Dakle, sve više je taj kritički momenat u našoj emisiji zastupljen, a sve manje zabavni. To nije odluka mene i mog tima. Naša emisija je ogledalo našeg društva. Ako nam je društvo bezbrižno, sigurno, zabavno i smiješno, takva će biti i naša emisija. Meni se čini da je naše društvo danas dosta gorko, pa je otuda i naš humor gorak, a mislim da je to i slika onoga što je veliki trener video na beogradskim ulicama – gorčina, više nego lagodni humor.

RSE: Kada smo davno gledali humorističke emisije, na primjer Leteći cirkus Montija Pajtona i Top listu nadrealista, tada je njihova satira izgledala nevjerovatno, kao nešto što se ne dešava u stvarnom svijetu, ali danas izgleda da realnost nadmašuje takve programe. Da li vam je kao autorima zaista teško da izmislite nešto smješnije od događaja u stvarnosti?

Kesić: Jeste nam problem, ali je istovremeno još uvijek inspiracija, još uvijek se mi nismo skroz pomirili sa tom okolnošću. Znamo da ovo nije normalno ali, šta da radimo, tako je – kako je. Još uvijek se nismo skroz pomirili sa okolnošću da predsjednik ove zemlje svakodnevno krši Ustav i bavi se stvarima koje nisu u njegovim ustavnim ovlašćenjima kao predsjednika Republike. Još uvijek se nismo skroz pomirili sa tim ali se kuvamo polako.

Misija naše emisije je nemirenje. Iako mi jesmo svjesni da je to nažalost sve postalo normalno, mi se i dalje batrgamo, iz epizode u epizodu se ne mirimo. Tako da jeste sve teže isparodirati ono što je parodija sama po sebi, ali mi ne odustajemo. Plašim se da ćemo se tokom vremena suviše navići na nenormalnost, da kažem novu nenormalnost, politička nova nenormalnost je ono što mi živimo već duži niz godina, i mislim da će onda naša emisija polako postati besmislena. Kada se mi kao autori emisije budemo pomirili sa činjenicom nenormalno je, znamo da ovako ne treba da bude, ali šta da radimo, to nam je što nam je.

Dakle, kada bude taj trenutak da sami sebi kažemo: to nam je što nam je, to će biti kraj naše emisije.

Predsjednik je neizbježan

RSE: Vrlo je očigledno da u nekoliko humorističkih emisija, koje postoje uglavnom samo na jednoj televiziji, sadržaj bukvalno ‘puni’ jedna osoba, a to je predsjednik države Aleksandar Vučić. Da li je to neizbježno u ovakvom stanju stvari?

Kesić: Neizbježan je. Tačno, potpuno je neizbježan. Vraćam se na ovo da smo se navikli na političku nenormalnost. On se postavio kao omnipotentan vladar koji se pita za sve. Evo, sad se pita i za fudbal, pa će on riješiti problem fudbala. On se razumije u koronu. Ne govorim ništa novo. Svi ljudi u ovoj državi znaju da se on u sve razumije, za sve se pita i da je prosto on Srpska napredna stranka, cijela ta kula počiva na njemu, cijela ta interesna grupa građana, ogromna, zavisi od njega i prosto je neizbježan. Pa samo pogledajte u medijima… Naša emisija je ogledalo ovog društva i ogledalo ovih medija. Koliko njega procentualno ima u medijima, toliko ga ima u našim emisijama. Otvoriš frižider, vjerovatno će ispasti Vučić, i možda neka teglica sa punjenim lignjama.

Ja bih volio da dođe dan kada u našoj emisiji uopšte neće biti njega, a taj dan će doći kada ovo bude normalno društvo gdje se predsjednik države bavi svojim poslom, po ustavnim ovlašćenjima, gdje Vlada radi svoj posao. Mi smo stalno prinuđeni da slušamo o nevjerovatnim uspjesima ove zemlje koji se ne vide u džepovima i novčanicima ljudi.

RSE: Da li vi kao autori emisije ’24 minuta’ imate neke neprijatnosti zbog toga čime se bavite, da li trpite nekakve pritiske?

Kesić: Sve ove godine koliko radimo, u našim životima, konkretnim životima u ovom gradu, nikada nijednu neprijatnost nismo doživjeli. Naprotiv. Mi sve ove godine doživljavamo sve više i više prijatnosti, komplimenata, želje ljudi da nam čestitaju, da se, naravno, slikaju sa nama, da nam učine nešto, da nas časte. I to od najrazličitijih profesija – od uniformisanog lica, nekog oficira na pješačkom prelazu, koji mi kaže: ‘Samo još jače udrite’, do policajaca, dakle, svih ljudi. I ti stekneš utisak – svi slično razmišljaju kao mi. A onda, kada dođe neka nedjelja izbora, vidiš da to baš i nije tako, i to u nama stvara jedan osjećaj zbunjenosti. Dakle, nikada se nije desila nijedna neprijatnost. Naprotiv, samo se dešavaju velike prijatnosti, okruženi smo ljubavlju ljudi.

Jedina neprijatnost se dešava na internetu, na društvenim mrežama, tu ima dosta raznih prijetnji, i kletvi, i gole mržnje, i svrstavanja nas na neke police. Nekako ne znajući šta da rade s nama, onda nas najlakše svrstaju na neku policu tipa izdajnici, soroševci, natovci… Valjda im je lakše tu da nas opljunu, jer ne znaju šta bi. Onda otuda dolaze prijetnje, a sve te prijetnje kada izađeš na ulicu, nema ih. I gdje su ti ljudi onda koji nam prijete i koji nam govore gadosti? Dolazimo do zaključka – ili su izmanipulisani, ili su plaćeni da to rade ili, kad me vide uživo, prosto vide koliko sam sladak i šarmantan i predomisle se. Nemam drugo objašnjenje.

RSE: Da li je bilo reakcije političara na to što radite i da li gledaju vašu emisiju?

Kesić: Ja ne znam da li gledaju. Ja bih volio da gledaju i da se nerviraju. Ako ništa ne mogu da učinim mimo toga, onda bar da se nerviraju. To bih volio. A ja se ne viđam sa političarima i ne družim, izuzev ponekad sa Sergejem Trifunovićem, ali on mi je drugar, njega ne doživljavam kao političara. Od ovih drugih političara, stvarno ne. Ja nisam vidio Aleksandra Vučića nikad uživo. Jesam jednom, na nekom prijemu, u daljini, nismo imali nikakav kontakt. Jednom sam vidio na dodjeli NIN-ove nagrade (predsjednika opozicione Stranke slobode i pravde, Dragana) Đilasa, a (predsjednika opozicionih Dveri) Boška Obradovića sam video jednom u Čačku kad smo imali priredbu.

Mene niko nije zvao na kafu, ne bih ni otišao ni na kakvu kafu.