Znate li priču o hitu “Hajde da se drogiramo nek’ se oči sjaje…”

“Hajde da se drogiramo, nek’ se oči sjaje… Hajde da se drogiramo to je ono najbolje…” Svi znamo tu stvar iz filma “Mi nismo anđeli”. A, znate li ko to pjeva?

“Hajde da se drogiramo” pjesma je koju Marina (lik u filmu Mi nismo anđeli) koristi kako bi Bubi dokazala da je žurka totalni treš, a u cjelini ćete je naći na Youtubeu kao hit Hali Gali Halida.

Isto je i se “Ne pitaj me zašto živim u kafani ja”, iz scene u kojoj se Nikola sprema da uđe u kuću Marininih roditelja.

Iako bi mnogi iza imena Hali Gali Halid vjerovatno pomislili da se krije neki teški narodnjak koji je prije 100 godina pjevao po kafanama, u pitanju je zapravo of projekat Gorana Bareta, frontmena kultnog hrvatskog rok benda Majke.

On je 1991. krijući se iza imena Hali Gali Halid izbacio album “Vo-zdra”, na kojem je parodirao narodnjake, a koji je zahvaljujući Srđanu Dragojeviću i filmu “Mi nismo anđeli” postao kultni.

Ipak, onima koji znaju Baretovu priču, ti hitovi nisu baš tako smiješni. Posebno ne “Hajde da se drogiramo”.

Neposredno prije tog albuma Bare je raspustio originalne Majke, čiji je uspon bio prekinut tragedijom – dok su se vraćali sa probe Majki u saobraćajnoj nesreći su poginuli Baretovi najbolji prijatelji, Marin Pokrovac, gitarista Majki, Goran Matošević-Bratanac i Pavle Pap. Bare se s tim “borio” bježeći u sve ozbiljniju zavisnost od heroina.

Goran Bare

Objavio je “Vo-zdra”, a nakon toga prvi put pokušao da se izliječi od zavisnosti. Bezuspješno.

Sljedeće godine okupio je nove Majke i vratio se na rokenrol scenu, ali, problemi s drogom nastavili su da ga prate. Kao i tragedije. Goran Bare, harizmatični i kontraverzni muzičar, je 1995. izgubio suprugu Mirjanu koja se predozirala manje od godinu dana pošto su dobili sina Mirana. Bare je iste godine uspio da se izvuče i ostavi heroin, mada mu se kasnije vraćao…

“Hali Gali Halid bio je jednokratna studijska parodija underground careva novokomponovane narodne muzike, onoga iz čega će se uskoro, s početkom rata, roditi turbo folk, ali u toj je parodiji bilo nečega ozbiljnog, strašnog i uvjerljivog, kao da se iz tog glasa čuo neki demon kolektivnoga očaja. I drugi su u to vrijeme, iz različitih razloga, s manje ili više pjevačkoga ili imitatorskog dara, persiflirali narodnjake, ali niko to nije činio kao Goran Bare. On je pjevao kao da je izronio iz onoga smrznutog blata i snijega, uz cestu pokraj Zavidovića”, napisao je Miljenko Jergović.