Životna priča Vlaste Velisavljevića dostojna je filmskog scenarija

Srpski glumac Vlasta Velisavljević umro je u 94. godini od posljedica koronavirusa. Prije nekoliko dana je hospitaliziran zbog komplikacija izazvanih covidom-19 te je stavljen na respirator.

Vlasta se, inače, vakcinisao protiv koronavirusa 21. januara ove godine.

– Ja sam odabrao rusko cjepivo, ali nisam ga mogao primiti. Liječnici su mi rekli da se ono ne može davati starijima od 76 godina, a ja imam 94. Rekao sam im: Želim rusku zbog poznatog ruskog pisca i liječnika Antona Pavloviča Čehova’. Mislio sam da će me razumjeti, ali niko me, izgleda, nije razumio. Malo sam se šalio. Iskreno da vam kažem, svejedno mi je koja je cjepivo u pitanju. Bitno mi je da se zaštitim od koronavirusa i da budem zdrav, rekao je nedavno za Nova.rs.

Poznati pozorišni filmski i televizijski glumac, ovdašnjoj javnosti najpoznatiji je po ulogama u serijama “Kamiondžije”, “Bolji život”, “Pozorište u kući” i drugima.

Njegova životna priča dostojna je filmskog scenarija. U vrijeme drugog svjetskog rata, kada je imao samo 17 godina, završio je u nacističkom logoru Dortmund Hoerde u Njemačkoj. Uspio je pobjeći nakon što mu je jedan majstor nabavio njemačku propusnicu. Vratio se u Beograd, a nakon rata pokušao je s nekoliko prijatelja pobjeći u SAD, ali su ga uhvatili i odveli u zatvor na Adi Ciganliji. Ubrzo je upisao Akademiju dramskih umjetnosti.

Krajem 40-ih i početkom 50-ih godina družio se sa Slovencem Dušanom Majcenom, pukovnikom Jugoslavenske narodne armije, koji je bio staljinist. Ne želeći ga izdati, Vlasta je opet završio u zatvoru. Bilo je to 1950. godine. Prvo su ga odveli na beogradsku Banjicu, a potom na Goli otok, gdje je proveo tri godine. Za medije je puno kasnije ispričao da mu nije bilo lako, ali da cijelu situaciju nije doživljavao jako tragično.

– Neću zaboraviti tu čuvenu ćeliju 17a na Banjici iz koje su me poslali na Goli otok. Bio je to najperfidniji mogući zatvor sa svim sredstvima za mučenje ljudi, a jedna od njih je bila i ta ćelija. Mala, uska, ne možeš se ispraviti. Dijelio sam je s ocem Voje Brajovića, Vukotom, koji je bio vojno lice i izjasnio se za Sovjetski Savez”, ispričao je glumac svojevremeno.

Dok je on boravio na Golom otoku, na njegovu ženu su vršili pritisak da ga se odrekne. Ona je to i učinila, preudala se i otišla u Ameriku.

“Na moju su ženu tih godina vršili pritisak da me se odrekne. I odrekla me se. Ali me je i čekala, misleći da ću razumjeti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Kako da nastavimo? To ne može. Nisam joj htio oprostiti”, ispričao je.

Rehabilitiran je 1953. godina i vraćen u Beograd.

Vrata pozorišta bila su mu zbog boravka u zatvoru zatvorena, nisu mu dali niti da posjećuje pozorišne predstave. Ipak, uspio je preko prijatelja doći u Mostar, gdje je upoznao Džemala Bijedića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara. On mu je pomogao da se uključi u rad mostarskog pozorišta, gdje je proveo četiri godine. Iduće tri sezone radio je u pozorištu u Tuzli. Tamo je sreo ansambl Beogradskog dramskog pozorišta u kojemu su igrali njegovi kolege iz klase.

Tada se na nagovor kolega odlučio vratiti u Beograd i više nije bilo prepreka da se priključi Beogradskom dramskom pozorištu. Odigrao je stotine uloga na pozorišnim daskama, a najdugovječnija je bila “Buba u uhu”.

Glumio je u više od 40 dugometražnih filmova i više od 110 televizijskih filmova i serija.

Filmovi “Orlovi rano lete”, “Put oko svijeta”, “Neprijatelj naroda”, “Braća po materi”, “Boj na Kosovu”, “Gospođa ministarka” samo su neki od naslova u kojima je glumio.