Željko Bebek: Mladi imaju talent, ali nemaju dovoljno sreće da potraju

Jedan od naših ponajboljih rok-vokal svih vremena Željko Bebek (76) oduvijek se želio baviti muzikom. Njegovi roditelji, vidjevši njegovu silnu želju za muzikom, kupili su mu usnu harmoniku, no njegova želja bila je gitara. Čeznuvši za gitarom u školskom orkestru dobio je priliku da svira mandolinu, a uskoro i svoj dugoočekivani instrument, pa je osnovnu školu završio kao gitarist u orkestru. Svoju muzičku karijeru dugu više od pola stoljeća počeo je u grupi “Kodeksi”, a sedamdesetih se godina pridružio Bregovićevom bendu “Bijelo dugme”. I dan-danas, kako smatraju mnogi, ostao je najbolji pjevač ovog benda. Nakon osam albuma i ogromne popularnosti Bebek je 1980. godine odlučio napustiti „Bijelo dugme“ i posvetiti se solo karijeri.

Bebek je 13.8. u svom rodnom gradu prvi put održao solistički koncert u Bosanskom kulturnom centru. S Bebekom smo još razgovarali o muzičkim počecima, karijeri, rock and rollu, ali i privatnom životu.

– Koncert u Sarajevu je jedan od velikih iz turneje “Bebek & The band Turneja 2022”. Ona je u toku i planirana je sve do kraja ove godine u nekoliko zemalja. Planirano je stotinjak nastupa, održao sam ih već 37. U tih dva sata koncerta, pjevao sam pjesme koje su označile moju karijeru. Odabrao sam samo najljepše od najljepših, kako bi mogle uživati sve generacije – kaže početku razgovora za magazin Azra.

Prije godinu objavili ste album “Mali oblak ljubavi”. Kakve su reakcije publike i ko je Vaš “mali oblak ljubavi”?

– To je album s dvanaest pjesama, pažljivo sam pratio reakcije na pjesme s albuma i na taj način odabrao one koje idu u program. Jedan je to od albuma meni najdražih u karijeri. Mislim da ga i publika tako doživljava pa sam, naravno, tim sretniji, a mali oblak ljubavi je eksulzivno mjesto svake osobe koja je spremne s drugim dijeliti ljepotu življenja.

Nesporna činjenica je da imate blistavu karijeru i boju glasa koja je neponovljiva. Jeste li se oduvijek željeli baviti muzikom i ko je prvi uočio Vaš talent?

– Hvala za ove lijepe riječi o mojoj karijeri i o meni, to je ono što mi je dalo hrabrost i energiju da se od mladosti pa sve do danas bavim ovim lijepim poslom. U petom razredu osnovne škole imao sam nastavnika muzičkog koji me je hrabrio i koji mi je dao najveću podršku.

Ko Vam je bio prva publika?

– Đaci na školskim nastupima, susjedi u mojoj ulici, Bulbulini, pa publika na gimnazijskim subotnjim matinejama…

Pročitala sam u jednom intervjuu da biste, da niste pjevač, vjerovatno bili gitarist. Otkud tolika ljubav prema jednom instrumentu?

– Zato što je put, zapravio, bio obrnut. Prvo sam bio gitarist, pa sam poslije zapjevao. Uvjerili su me da imam nešto posebno u glasu i da bih trebao ostaviti gitaru, te graditi svoj osobni pjevački izričaj. To sam onda ugradio u svoje prve bendove pa u “Kodexe” i u “Bijelo dugme”. Do danas nisam trebao ništa mijenjati, pa imam tu jedinstvenu boju cijelu karijeru.

Svi Vas pamte kao člana benda „Bijelo dugme“, no novim generacijama malo je poznata činjenica da ste prije „Bijelog dugmeta“ imali ozbiljan bend “Kodeksi” s kojim ste godinama svirali u klubu „Eho 61“, te da ste već tada izgradili svoje ime. Kako su u tom periodu izgledali Vaši nastupi, vježbe, repertoar?

– Ništa ne dolazi samo od sebe, sve što u muzici možeš napraviti pitanje je da imaš nešto talenta kojeg dobiješ po rođenju, a onda moraš mnogo raditi. Super je ako imaš i dobro društvo, a ja sam ga imao. Spomenuo bih neka meni značajna imena: Edi Bogeljić, Selma Koluder, Fadil Redžić, Esad i Ismet Arnautalić, Dražan Tuce, Ljubo Pavlović, Luciano Paganoto, Goran Bregović, Zoran Redžić, Ipe Ivandić, Vlado Pravdić, Duško Čorlija, Vojo Šimšić i još mogi drugi, raja iz 60-ih i 70-ih.

Kada ste počinjali svoju karijeru, sarajevska rok scena bila je u ekspanziji. Mnoštvo dobrih izvođača, mnoštvo dobre i kvalitetne muzike. Je li bilo ljubomore među vama ili ste se pak družili i pomagali međusobno? Koga ste vidjeli kao najveću konkurenciju?

– Muzička scena Sarajeva nastala je kao izraz želje muzičara da žive na svoj, poseban način, te potrebe prvenstveno mladog svijeta za zabavom. Tako je počela i narodna, i plesna i jazz, i zabavna, pa onda sa novim generacijama i rock&roll. Ona nije nastajala planski i kako pomoći jedni drugima, nego kao borba, kako biti što bolji, naravno na štetu drugog. Naravno da je lakše bilo kada ste se mogli interesno povezati, pa tako nastaju bandovi i svi izgledaju kao vrli prijatelj (dok neko ne dobije nogu iz banda). Onda je svako svakome konkurencija, a publika te poslije nekog vremena prihvati ili ne prihvati, a i odbaci pa svemu dođe kraj.

Koje je vrijeme u Sarajevu najplodonosnije i kad je bio vrhunac stvaranja rok muzike?

– Moje mišljenje da se sve odigralo kao i u svijetu, u šezdesetim, i u sedamdesetim sve je prštalo od muzike, svjetla, boja, mode, a i od nekih pratećih pojava. U osamdesetim je sve postalo nekako sladunjavo i luckasto, onda je došao kraj. U novim vremenima sve je individualizirano, i neka je. Jedino imam dvojbu kada će se krug zatvoriti i hoće li?

Kako komentirate današnju bh. muzičku scenu?

– Mislim da i u Bosni i Hercegovini teško može doći do neke ozbiljnije smjene. Naravno, dese se izuzeci. Mladi imaju talent, ali nemaju dovoljno sreće da potraju toliko duže da se zadrže u fokusu, a onda moraju raditi da bi mogli živjeti.

Rock and roll je ustuknuo, ne samo kod nas, već i u svijetu. Pojedini muzičari kažu da je razlog – kriza autorstva. Jeste li saglasni s tim?

– Rock&roll nije više masovna pojava, ali ima svoje perjanice, a rokeri su i dalje atrakcija i dalje se predstavljaju kao fanatični zaljubljenici i pošteno golicaju javnost, posebno one mlađe, koji i dalje u tome vide neku prijeko potrebnu romantiku.

Karijera duga više od pola vijeka. Koji segmentom svoje karijere se najviše ponosite, a koji biste najradije izbrisali gumicom?

– U svakom poslu dešavaju se usponi i padovi, pa ako je više uspona, onda si dobro obavio posao, onda ti i nije važno je li te neko mjeri medijskim pljeskometrom. U svakom desetljeću moje karijere pjevale su se neke moje velike pjesme zato bez izdvajanja, pjevam ih i danas , ja nisam bio autor tih pjesama, ali sam imao i svoj udio mojim načinom i doživljajem. Tako su pjesme postale i moje. Uostalom, sve su velike karijere nastale i opstale kao zajednica autora i pjevača.

Od svih vaših hitova, postoji li neki koji posebno volite i koji Vam je posebno drag, i zbog čega?

– Ne mogu se odrediti na taj način. Svakoj sam pjesmi u njenom nastajanju u studiju dao sve najbolje od sebe. Kad pjesma nađe put do slušatelja, onda ulazi na moju omiljenu set listu.

Koliko ste ponosni činjenicom da je Vaš sin krenuo vašim stopama?

– Neopisiv je osjećaj sreće i zadovoljstva, od trenutka kada je Zvone Bebek pokazao želju, veliku volju, talent, trud da se u kratkom vremenu priključi mojoj sjajnoj ekipi u studiju i na pozornici. On će, zasigurno, imati što reći u muzici i kada jednoga dana postane samostalni umjetnik.

Ima li takmičenja među vama, ko je bolji muzičar? Savjetuje li Vas, Vi njega?

– Naša je priča splet blagosti emocija, sličnosti i generacijske različitosti. Obostrano je sve.

Opišite nam jedan Vaš dan kada niste pod svjetlima reflektora? Šta volite raditi, šta Vas relaksira?

– Imam neka svoja uživanja, kada osjećam mir i prirodu, u ribolovnom danu pored rijeke ili miljama daleko od obale na moru je ljetni odabir, a zimi nema ništa ljepše nego kada se spuštam niz strme padine na lijepo uređenim stazama, kada imam pod skijama pršić. U tim trenucima ne mislim na buku i reflektore.

I za sami kraj, šta biste poručili mladim bendovima koji tek počinju karijeru? Isplati li se biti roker u današnjem vremenu?

– Muzika se uvijek isplati ako je ona tvoj svijet, a za pivo, taxi za prijevoz do probe ili koncerta uvijek se zaradi. Naravno da se može desiti da u životu bude i više i bolje i kao iz snova, ali muzika je uvijek ispred svega.