Srpski glumac preminuo nakon teške bolesti

Srpski glumac Igor Pervić preminuo je jutros u 52. godini u svom stanu u Beogradu nakon duže borbe s teškom bolešću, javljaju beogradski mediji.

Beogradski mediji saznaju da je Pervić bio podvrgnut i hirurškoj intervenciji jer je bolovao od zloćudne bolesti, karcinoma jetre.

Glumio je u filmovima Crni bombarder, Lajanje na zvijezde, Bure baruta, Sivi dom te serijama Ranjenik i Vuk Karadžić.

Prvi put se pojavio na sceni sa sedam godina.

Nisam imao više gdje da se ubodem

Davne 1992. beogradska štampa za glumca Igora Pervića pisala je da se „dječaci češljaju kao on, pjevaju i sviraju kao njegova grupa ’Duh Nibor’ (Robin Hud)”. Imao je 24. godine i bio je idol mladih. Mnogi filmski kritičari, kao i javnosti, govorili su da će biti sjajan glumac kada se kao tinejdžer probio na filmsko platno. Nažalost, ličnim izborom, munjevitom brzinom njegovo ime se povezivalo sa teškim drogama.

Neosporni talenat za umjetnost naslijedio je od majke Lidije Pilipenko, primabalerine Narodnog pozorišta u Beogradu, kao i oca Muharema Pervića, filmskog kritičara. Bezbrižno djetinjstvo Igora Pervića naglo je prekinuo razvod dva priznata umjetnika i od tog momenta Igor odrasta uz očuha Mišu, a bijeg od teških trenutaka pronalazi u školskom dvorištu gdje je tada tek počela ekspanizija “duvanja lijepka”.

“Da nije bilo njega ne znam da li bih ikada prošao gimnaziju i upisao Akademiju. Čovjek je bio kao da sam mu iz oka ispao”, izjavio je Igor i počeo da opisuje trenutak kada je jedan drug iz škole njegovim roditeljima rekao da njihovo dijete “duva lijepak”.

Beograd, 17. oktobar, 2017. – Premijera filma “Prokleti pas” u Sava centru

“Doveo sam očuha do ludila, htio je da me udari, to je bilo iz ljubavi. U tom trenutku sam počeo da vičem “ti nisi moj otac, nemaš prava da me biješ”. Poslije toga sam pobjegao iz kuće, pošto su me zatvorili u sobu i posklanjali svu garderobu. Stanovao sam na prvom spratu starogradnje, to je kao treći sprat novogradnje i onda sam u pidžami na pruge izašao na prozor i spustio se na noktima niz zid i bos izašao. Otišao sam na Kalemegdan, a jutarnji polivači ulica su pomislil da sam pobjegao iz ludnice. Bio sam dijete, imao sam četrnaest godina. Sjećam se, legao sam na klupu i gledao rijeku. To su tako pomiješana osjećanja koja vam prolaze kroz glavu, gotovo nikada se neću vratiti kući, moj se život sa roditeljima završava, a nastaviću da se bavim drogom i sve tako”, ispričao je glumac prilikom gostovanja u emisiji Vanje Bulića.

“Majka me je nalazila u strašnim stanjima. Dotle je dolazilo da bi me ona stavila u kola i dala mi pare za drogu jer više nije mogla da me gleda. Nisam imao više gdje da se ubodem”, iskreno je opisao Pervić kako su izgledali najteži trenuci kada majka Lidija nije znala šta da uradi.

Na pitanje kako je dolazio do novca za narkotike, objasnio je:

“Sva ta djeca su bila iz dobrostojećih kuća, tako da smo imali dovoljan džeparac da LSD kupimo za vrijeme odmora. Ta moja generacija, 1967, bila je veoma opičena po tom pitanju. Duvali smo lijepak na čašu “OTO-a”. Dvanestoro nas je iz istog razreda, danas više od sedmoro nije živo”, opisao je glumac svoj prvi kontakt sa porokom.

Na pitanje kako je počeo da koristi heroin, Igor je bio ogoljujuće iskren:

“Jedna djevojka, pokoj joj duši, koja je sada mrtva… Ja sam bio strašno zaljubljen u nju… Imao sam motor, “tomos automatik”, tad sam imao nekih 17 godina. To je tada bilo ne možeš da zamisliš, imati taj motor. I ja je stavim na motor i ona mi kaže: “Ajde, vozi me na Novi Beograd, imam nešto hitno tamo da završim”. Ja vidim njoj nešto nije dobro, a ja tada stvarno nisam ništa znao o teškim drogama. Došli smo do zgrade i ona me pošalje na treći sprat. Za nju sam bio spreman sve da uradim. Nađemo se mi na trećem spratu i ona poslaže sve “rekvizite”, ja gledam zapanjeno šta to ona tamo krčka… I stavi ona meni špric, a ja sam se igle bojao kao groma. I ja naravno da bih tu djevojku očarao, onako mlad i glup, kažem hajde. Okrenem glavu na drugu stranu i ona mi to uradi. U tom trenutku osjetim nirvanu i počeli smo da vodimo ljubav na stepeništu. Nije jedan dan prošao, ja sam se ponovo… To. Nikad nisam uzimao na nos. Počeo sam tako i nastavio na igli. U početku nam nije trebalo mnogo para, ali kasnije su počeli problemi i krize su bile psihičke. Gledajući nju koja je bila mnogo duže u svemu tome, ubacivao sam sve više sebe u to stanje. Kada je ona vikala da je sve boli i ja sam, a ustvari me ništa nije boljelo osim mozga”, objasnio je Igor i dodao kako je nalazio novac za sve.

“Onda je krenulo standarno iz novčanika maminog, pa očuhovog, pa tatinog, pa iz novčanika njihovih prijatelja. Nisu znali da sam prešao na teške droge, stalno sam nosio dugačke rukave i nisu mogli da primijete. Sa nepunih osamnaest godina slučajno su roditelji pronašli špric”, iskreno je u ispovijesti rekao glumac i dodao kako su izgledali prvi dani odvikavanja, sa svega devetnaest godina.

“Tada nisu bili centri za odvikavanje, već su me smjestili u bolnicu “Dragiša Mišović” sa nekim čovjekom koji je imao psihičkih problema. Sjećam se, bio je maj i budi me da mi kaže da pada snijeg. Napravili su to tako pametno, da je balkon od moje sobe bio u prizemlju. Tada su Valorom liječili narkomaniju, ja njima Valoro, oni meni heroin. Tako da sam ležao u bolnici i uzimao heroin”, istakao je on.

Sa druge strane uspio je da upiše Akademiju, međutim poroka se nije odvikao, te je prestao da ide na predavanja kako bi sebi obezbijedio narkotike, a u jednom momentu ga je policija uhvatila. To iskustvo mu je urezano u najdubljem sjećanju.

“Sav zbunjen gledam da bježim. Dvojica padoše na mene i krenuli su da me udaraju. Počeli su nemilosrdni udarci i to su jedinom meni zato što sam pokušao da pobjegnem stavili lisice. Onda su me doveli kod glavnog inspektora koji je bio zadužen za čitavu operaciju i on me je nevjerovatnom jačinom šutno između nogu. Toliko je bilo jako da sam sljedeća dva mjeseca pi*ao krv. Onda su nas odveli u običnu stanicu milicije, bili smo svi u nevjerovatnoj krizi. Nisu nam dali da idemo u toalet. Potom su nas doveli u 29. novembar gdje su nas stavili u samicu, a potom odveli kod načenika. Gospodin načelnik kada je čuo da sam počeo da bježim, uzeo je štap za skijanje, pošto je vjerovatno kupio za zimovanje, i time počeo da me bije po leđima. Srećom da sam imao debelu jaknu, ali sam narednih mjeseci imao štrafte po leđima”, opisao je prvo hapšenje glumac.

Veliku podršku u periodu od odvikavnja bila mu je prvo djevojka, a potom supruga, pjesnikinja i književnica Jasmina Holbus.

“Otišao sam u London na detoksikaciju i za 24 sata pod anestezijom promijenili su mi krv, izvukli sve otrove i blokirali centre u mozgu kako ne bih mogao ništa da osjetim ako ponovo uzmem drogu. Oboje smo se strašno zaljubili, moj očuh joj je pisao recenziju za knjigu, tako smo se prvi put vidjeli. Vodila je računa o meni do te mjere da me je hranila, vodila kod doktora, bukvalno sve. Danas njoj mogu da zahvalim što sam živ”, izjavio je Igor nakon liječenja i poslao poruku za sve mlade.

“Nemojte se za***avati. Prvi put će vam dati džabe, možda i drugi, ali će vam naplatiti to tako da ćete cio život patiti, i možda završiti kao mnogi od mojih prijatelja – dva metra pod zemljom i to mnogo brže nego što očekujete. Kraj je potpuno izvjestan ako nemate tako ludačaku sreću kakvu sam ja imao”, objasnio je Igor.

Nakon što se izliječio od droge, Pervić je nastavio da se bavi glumom, pojavio se u serijama “Moj rođak sa sela”, “Seljaci”, “Cvat lipe na Balkanu”, TV filmu “Doba Dunđerskih”, “Zvezdara”, “Santa Maria della Salute”, kao i seriji “Urgentni centar”.