Slovenija od Beograda traži kvalitetnu kopiju “Bitke na Neretvi”

Slovenija je od Srbije zatražila da joj beogradska kinoteka u okviru sukcesije dostavi kvalitetnu kopiju filma “Bitka na Neretvi” hrvatskog redatelja Veljka Bulajića, prenosi Hina u utorak slovenske medije.

Kako navodi portal Siol.net radi se o podsjetniku koji je slovenska vlada uputila Srbiji s obzirom na to da je za idući mjesec u Ljubljani planirana zajednička sjednica slovenske i srbijanske vlade, na kojoj se očekuje i rješavanje nekih sukcesijskih pitanja.

Zato je Srbiji nedavno upućen memorandum s popisom više umjetničkih djela slovenskih autora koji su u beogradskim javnim institucijama, galerijama i muzejima, i popisom filmova slovenskih autora i producenata čiji su negativi pohranjeni u beogradskoj Jugoslovenskoj kinoteci, a čiji povrat u okviru sukcesije očekuje Slovenija kao jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ.

To što se na popisu našao i partizanski spektakl iz 1969. u Sloveniji opravdavaju tumačenjem da je navodno jedan od koproducenata bio nekadašnji ljubljanski Viba-film.

No, nije istina da polažemo prava vlasništva na “Neretvu”, nego kao koproducent samo kvalitetnu kopiju tog legendarnog filma, pojasnili su za portal u slovenskom ministarstvu vanjskih poslova, komentirajući reakcije u hrvatskom tisku.

Hrvatska firma Jadran film sudskom je odlukom 2014. preuzela distribuciju i zaštitu autorskih prava kultnog filma “Bitka na Neretvi”.

To je učinjeno uz objašnjenje da su ključne članove autorskog tima, osim redatelja Veljka Bulajića, činili hrvatski filmski radnici Tomislav Pinter, Vladimir Kraus-Rajterić, Duško Jeričević i Zdravko Mihalić, a Jadran film je bio nositelj projekta.

Uz tadašnju plejadu filmskih glumaca s bivšeg jugoslavenskog prostora poput Milene Dravić, Borisa Dvornika, Ljubiše Samardžića, Koleta Angelovskog, Bate Živojinovića i drugih, u Bulajićevu filmu pojavili su se i neki slovenski glumci, na primjer Demeter Bitenc kao njemački satnik Schroeder.

Slovenski mediji navode da kompromis sa Srbijom oko filmske građe neće biti teško postići jer se uglavnom radi o filmovima slovenskih autora ili filmovima srpskih redatelja koji su u Sloveniji radili filmove za slovenskem producente i na slovenskom jeziku poput Živojina Pavlovića iako tisak u Srbiji ovih dana tvrdi da je Slovenija svoje filmove iz kinoteke u Beogradu preuzela neposredno prije osamostaljenja 1991. godine, te da mora biti zahvalna što je je tako u dobrim uvjetima sačuvan filmski fond.

Mnogo veći problem, sudeći po medijskim reakcijama u Beogradu i Ljubljani, mogao bi biti onaj dio popisa koji se odnosi na kulturnu, istorijsku i umjetničku baštinu koja se nalazi u Beogradu, a po ocjeni Slovenije pripada joj na osnovi autorstva i vlasništva iako u Beogradu tvrde da je većina umjetničkih djela slovenskih autora u beogradskim galerijama već plaćena ili poklonjena.

Neki beogradski mediji tvrde da je Slovenija svoj spisak od preko 300 umjetničkih djela slovenskih autora iz muzeja, galerija, državnih ustanova i rezidencija u Srbiji na koje polaže pravo istaknula još 2015., ali da je riječ o “nepostojećoj obvezi” Srbije koja je većinu tih djela otkupila ili dobila na poklon još u vrijeme bivše Jugoslavije, te da je pozivanje na sukcesijski sporazum pravnih slijednica SFRJ iz 2001. bespredmetno jer su istekli svi rokovi za takvo traženje.

Također se navodi kako slovenska vlada sada traži i umjetnine koje se čuvaju u Domu Vojske Srbije (nekadašnjem Maršalatu) i drugim zgradama koje su nekad u vrijeme zajedničke države služile za potrebe federacije, pa su umjetnici državi u te namjene donirali ili prodavali svoja djela, a za Srbiju je posebno neobičan zahtjev da Sloveniji izruči “na desetine povijesnih predmeta” koji se “čuvaju u Srbiji”.

Među njima su na primjer zastave slovenskih partizanskih jedinica iz NOB-a, radio stanica iz vremena italijanske okupacije, partizanski top, te sanitetski materijal iz zbirke Vojnog muzeja na Kalemegdanu.

S druge strane, u beogradskim se tabloidima u vezi s memorandumom iz Ljubljane pojavila i stara teza o “nezahvalnosti” i “licemjernosti” slovenskih vlasti, te navodnom materijalnom iskorištavanju Srbije u korist Slovenije i Hrvatske u vrijeme dviju Jugoslavija.

Neki mediji u Srbiji spominju i mogućnost kontrazahtjeva – Beograd bi navodno mogao zatražiti povratak luksuznih automobila bivšeg predsjendika Tita koje je on za života dobivao od stranih državnika, a iz beogradskog su muzeja nekoliko mjeseci pred raspad SFRJ bili posuđeni radi jedne izložbe u Ljubljani, a nisu nikad vraćeni.