Šešić: Dokumentarista mora biti ne samo posmatrač nego i pjesnik, mislilac, umjetnik

Prema izboru selektorice Rade Šešić u Takmičarskom programu – dokumentarni film 28. Sarajevo Film Festivala (SFF) naći će se 22 filma – osam njih će u Sarajevu zabilježiti svjetsku, tri međunarodnu, jedan evropsku, devet regionalnu i jedan bosanskohercegovačku premijeru.

U razgovoru za Fenu Šešić je kazala da se svake godine prijavi više od 200 filmova, što je bio slučaj i ove godine.

Govoreći o sve većoj prisutnosti dokumentarnog filma,te prepoznatljivosti značaja ovog žanra, Šešić je navela da s jedne strane sve više dokumentarnih filmova bude izabrano za festivale velike reputacije poput Cannesa, Berlina, Venecije, Rotterdama, i to unutar takmičarskog programa, rame uz rame sa igranim filmovima.

– A sa druge strane vidi se tendencija da mnogi autori kombinuju vrlo uspjesno i lucidno dokumentaristicku texturu i igrano-filmsku. Teško je razlikovati u nekim filmovima gdje su glumci a gdje su stvarni junaci koji su uhvaćeni unutar svojih svakodnevnih života i inkorporirani unutar djelomično napisane filmske naracije. U Veneciji je već dva puta u zadnjih par godina pobijedio dokumentarni film, znači žiri mu je dao prednost pred igranima. U Cannesu takođe dobivaju dokumentarci vrlo respektabilno mjesto. U Nizozemskoj gdje živim više od četvrt vijeka, u kinima na redovnom repertoaru bude bar 40 posto dokumentaraca za koje ljudi plaćaju istu cijenu karte kao za igrane filmove. Dakle, važan je gledateljski doživljaj, ono iskustveno po čemu neke filmove pamtimo – istakla je seletorica za Takmičarski program Dokumentarni film Rada Šešić.

Govoreći o filmovima koje će publika moći da vidi na ovogodišnjem SFF-u, Šešić je naglasila da dokumentarista mora biti ne samo posmatrač i registrator događanja nego i pjesnik, mislilac, umjetnik koji kroz svoje kreativno biće interpretira to što je vidio, doživio, istražio, zabilježio.

– Recimo autorica iz Ukrajine pokušava proniknuti u razumijevanje religije, u osjećanje spiritualnosti svoje sestre koja je sa 15 godina otišla u manastir. Zašto su njih dvije toliko različite? Drugi autor iz Ukrajine ostvaruje zanimljivu paralelu opservirajući svog djeda – sa jedne strane on je bio legendarni filmski snimatelj koji je bilježio važne događaje i otimao ih od zaborava, a s druge strane djed ulazi u fazu demencije i iz dana u dan zaboravlja sve više. Otimanje od zaborava i utapanje u zaborav – dvije su paralele koje čine emocionalnu potku ovog dirljivog filma. Uzbudljiv, šarmantan i dosta duhovit je i mađarski film koji prati život dvoje siromašnih ljudi, muža pijanca i žene koja je pretila i uvijek bila u kući, a kojima se jednog dana posreći da osvoje zgoditak na lutriji i dobiju dva milijuna eura. Tek tada njihovi problemi započinju. Imamo jako puno uzbudljivih priča, srećemo nezaboravne junake – kaže Šešić.

Tako žene iz filma “Veće od trauma” prolaze kroz terapiju koja im treba pomoći da se nose sa iskustvima ratnih silovanja. Na filmu se radilo godinama i rezultat je fantastičan.

– Slično je i sa filmom “Kalež” koji dolazi iz Rumunjske. Autorica je naučila romski jezik i provela tri godine proučavajući život određene zajednice Roma u Transilvaniji. Trebalo joj je sedam godina za završi ovaj uzbudljiv film koji je posve ispričan iznutra – ustvrdila je.

Komentirajući prisutnost filmova iz Ukrajine u Takmičarskom programu za dokumentarni film te brzoj reakciji samih filmaša iz Ukrajine, te Festivala, Šešić je podvukla da je SFF imao brzu reakciju i otvorio odmah vrata autorima iz Ukraijne već u proljeće, možda mjesec i po nakon početka rata.

– Festival je izašao sa pozivom autorima iz Ukrajine da se jave za umjetničku rezidenciju koja im omogućuje da u Sarajevu rade, i budu fokusirani na svoj projekat. Naravno, koliko je to njima uopće moguće u ovim ratnim uslovima. U okviru Docu Rough Cut Boutique programa Maria Stoianova je dobila rezidenciju i uključila se u naš rad u junu, i prezentirat će svoj film u fazi montaže na Cine Link Industry Days, dok će druga mlada autorica Alisa Kovalenko predstaviti svoj dokumentarac u nastajanju u okviru Work in Progres. A u konkurenciji imamo tri završena filma. Dva filma “Krhka sjećanja” Ihora Ivanova i “Dnevnik Hristove zaručnice”, autorice Marte Smerechynske koji će imati svjetsku premijeru, početi su prije rata i završeni nedavno, dok je kratki film “Liturgija protutenkovskih zapreka” baš i inspirisan i snimljen sada, u jeku rata, završen je doslovno prije par dana. Ta izuzetna pro-aktivnost dokumentarista i u ovom ratnom periodu svjedoči upravo koliko je dokumentarna forma potentna i bitna za autorsku ekspresiju, koliko je dokumentaristička opservacija nužna tokom svih mogućih životnih okolnosti, pa i u ratu. Sjećamo se i Sarajevske ratne produkcije, vrlo obimne, uzbudljive i izuzetno relevantne a tako je sada i sa Ukrainskim dokumentaristima – podvukla je Šešić.

Ona ističe da je divno da svi autori dolaze te ce s eimati prilike za susrete sa njima i razgovore.

Tako će se i ove godine održavati Docu Press Corner na festivalskom trgu gdje će se svakoga dana razgovorati uživo sa autorima iz takmičarskog programa.

– Budući da ja moderiram te razgovore, osjetila sam koliko su autori oduševljeni što su “svjetla pozornice” usmjerena na ovako velikom festivalu i na njih i njihov rad. Pričamo o njihovoj motivaciji da se preko dokumentarne teksture izražavaju, da podijele sa svijetom ono što smatraju bitnim, često gorućim, u svojim sredinama – mišljenja je Šešić.

Govoreći o ovogodišnjim učesnicima programa Dokumentarni film, Rada Šešić smatra da je prekrasno primijetiti kako mladi iz BiH odlaze na studij baš dokumentarnog filma, te da ih ova forma intrigira i nadahnjuje.

– Farah Hasanbegović je izrazito talentirana, na Masteru je Doc Nomads, prestižnom studiju koji se održava u tri grada – Budimpešta, Lisabon i Brisel. Predaju vrsni stručnjaci poput jednog od najvrckavijih i najtalentiranijih evropskih dokumentarista Peter Kerekes. Farah je napravila višeslojan, vrlo kontemplativan kratki dokumentarac. Tu je i Srđan Perkić, Sarajlija koji živi u Rimu. Njegov film o Skenderiji u kojem je pripovjedač Sejo Sexon, iz kultne grupe Zabranjeno pušenje, prostire pred gledatelja i historiju grada Sarajeva, i kulturne scene ali zadire i u ljepotu odrastanja te kompleksnost ljudskih odnosa. Film je producirala Amra Hadžihafizbegović Deović, mlada snaga unutar produkcije na dokumentarnoj domaćoj sceni. Zaista se iskreno nadam da će Amra ostati u dokumentaristici jer nemamo niti jednog producenta u BiH posvećenog isključivo dokumentarnom filmu. Svi ostali rade i igrane i animirane i TV filmove. A dokumentarni producent ima šanse za usavršavanje preko EAVE, ima puno prilike da se uključe u evropske koprodukcije, da dobiju (financijsku) podršku, da budu dio divne porodice dokumentarista Evrope pa i svijeta – podvukla je seletorica dokumentarnog programa Sarajevo Film Festivala.

Veseli je također što unutar dokumentarne selekcije ne mora uopšte brojiti da li je rodna ravnopravnost u redu, te da dokumentaristička scena ima sve više i više rediteljica, producentica, snimateljica i to smatra fantastičnim.

– One unose novu energiju, novi senzibilitet. Ove godine imamo unutar takmičarskog programa više od 50 posto redateljica i producentica i to baš veliki broj mladih. Imamo dosta debitanata čiji su filmovi ušli u selekciju. Tu su i žene i muškarci naravno, mladi, perspektivni stvaratelji, ljudi koji imaju što reći a znaju i kako to filmski uobličiti – podvukla je.

Komentirajući bugarski film “Bolnica u provinciji” koji se bavi temom Covid pandemije, Šešić ocjenjuje da je riječ o izuzetno zanimljivom filmu.

– U stilu cinema verite ili direktnog filma, troje reditelja je opserviralo rad jednog od vrlo karizmatičnih doktora u malom provincijskom gradu u Bugarskoj gdje su za vrijeme korone, kao svuda, ljudi dolazili tražeci spas. Zanimljivo je proučavati ljudsku psihologiju, ponašanje čovjeka u trenucima očaja i ovisnosti o nekom drugom. Dirljivo je osjetiti humanost liječnika i bolničkog osoblja, nekako iako je film o periodu korone, pa očekujemo da gledamo samo užas i bol, ovaj je film inspirativan, daje nadu u čovjeka i čovječanstvo. Jedan od troje reditelja je poznati i vrlo iskusni Ilian Metev, koji radi i dokumentarce i igrane filmove te predaje film na Oxfordu – navela je ona.

Govoreći o tome na koje sve načine autori približavaju svoju priču, te činjenici da bez obzira kako ispričani – faktigrafski, poetski ili kao filmski eseji, da su ipak na svoj način historija čovječanstva, Šešić pažnju skreće na film “Još jedno proleće” ranijeg dobitnika Srca Sarajeva Mladena Kovačevića iz Srbije koji nas preko arhiva odvodi u vrijeme variole vere u Jugoslaviji, te kako se zemlja sa 20 miliona stanovnika borila sa epidemijom te 1972. godine i kako se stalo u kraj toj velikoj prijetnji tada.

– Ne možemo a da ne vučemo paralelu sa današnjim vremenom. Ono sto je fascinantno u filmu koji koristi arhiv na dramaturški kreativan način je da refleksijom na prošlost, analiziramo sadašnjost – naglašava Šešić.

Ona ističe da su svi filmovi koji će se ove godine naći u konkurenciji jako kvalitetni. Tako su cjelovečernji dokumentarci u Takmičarskom programu stvarani u prosjeku između dva i sedam godina.

– Autori ne samo da ulaze sve dublje i dublje u svijet svojih junaka tokom snimanja nego pokušavaju u procesu montaže, dizajna zvuka, intervencija u post produkciji, dostići izvrsnost u svim segmentima. Zato kreativni dokumentarni filmovi imaju dug život a reportaže nemaju. Vjerujem da koji god film naši gledatelji izaberu neće požaliti. Jer svaki film je na neki način “food for thought”, donosi puno refleksija, emocija, nezaboravnih ljudskih priča i susreta – podvukla je.

Selektorica Takmičarskog programa – dokumentarni film 28. Sarajevo Film Festivala ističe da je ovo dvadeseta godina da je prisutan dokumentarni regionalni program na SFF-u.

– Počeli smo 2003. sa malim programom od svega četiri popodnevne projekcije no ubrzo je interes za dokumentarce pokazao da trebamo povećati broj slotova i početi prezentirati veći broj filmova. Tada je 2006. godine dokumentarni program postao takmičarski i to sa dvije nagrade, da bi ove godine uveli i četvrtu nagradu – Srce Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film. Očigledno interest publike za dokumentarce je velik te je divno da ove godine imamo 22 filma, od toga je osam kratkih do pola sata, jedan film je nešto iznad 40 minuta a ostali su svi iznad sat vremena. Tesko je izračunati tačan broj filmova koji smo do sada pokazali u našem takmičarskom programu no procjenjujem da ih je bilo oko 300 – podvukla je Šešić.

Šešić podsjeća da su u ovom programu prikazani vrhunski filmovi poput – “Posljednja ambulantna kola u Sofiji”, film iz Bugarske koji je osvojio nagradu u Cannesu, zatim “Toto i njegove sestre” iz Rumunjske autora koji je osvojio bar 20 velikih festivala, “Medena zemlja”, film iz Sjeverne Makedonije koji se plasirao u najuži izbor za čak dva Oscara, tu su i dokumentarci Jasmile Žbanić, Pjera Žalice, Dane Budisavljević, Roberta Zubera. Autor iz Gruzije Rati Oneli je osvojio Srce Sarajeva i ubrzo nakon toga postao je međunarodno poznat kao i autor Hilal Bajdarov iz Azerbajdžana koji je ove godine član žirija, a filmovi mu pobjeđuju na Veneciji, Locarnu.

– Imali smo velike hitove poput filmova “Scream for me Sarajevo” Tarika Hodžića, “Sretno dijete” Igora Mirkovića, “Tri Slova o Sarajevu” Gorana Bregovića, sve su to autori čije je filmove publika u Sarajevu dočekala sa stajaćim deseto-minutnim ovacijama. Publika Sarajevo Film Festivala zna kako nagraditi autora ako ih film dirne i oduševi. Zato je veliko zadovoljstvo biti dio te velike filmske svećanosti – zaključila je u razgovoru za Fenu selektorica za Dokumentarni film SFF-a Rada Šešić.