Šerifović o odgađanju koncerta u Banjoj Luci: Nema šanse da bih tamo svirala

U Pressingu N1 televizije urednice Sandre Križanec, gostovala je srbijanska pjevačica Marija Šerifović.

Često se ne bojite kritizirati ako vidite neku negativnu pojavu u društvu?

Ne znam koliko mi je to baš pametno, ali sasvim sigurno, kada mi nešto baš zasmeta, što smatram da je pogrešno, kažem. Društvene mreže za to i služe.

Kako gledate na stanje u estradi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Turbofolk je nekako preuzeo mlađe generacije?

Kad je prestao postojati? Mislim da to objašnjava sve. Vrijeme je pokazalo i svi ovi ljudi koji žele pjevati, a svi žele pjevati. Ispod neba ima mjesta za svakoga. To je u redu. Svaki posao mora imati temelj, bez čega građenje nema smisla. Stvari koje nemaju temelj apsolutno osuđujem. Stanje je bezveze.

Pitali smo zbog turbofolka, vežu se negativne konotacije, žene lakog morala, droge.

Zar nije to nešto što se vuče od devedesetih? Postoji i u tome nekakva razlika. Ta osoba može to raditi na nekom mjestu, ne može doći tu i razgovarati s vama. Ne može doći u Lisinski, Cibonu ili Arenu i pjevati. Val koji se trenutno pojavio, reggae, rap folk, to vlada među omladinom. Ti novi trendovi su postojali, postoje sada i u nekom će se trenutku završiti. Ne bih osuđivala te momke, u toj novoj vrsti muzike, ima nekih koji to znaju raditi kako treba, a i onih koji su potpuna katastrofa.

Što je s menadžerima, jeste li imali nekakve nemoralne ponude?

Nije, ali ih ima. Ja sam vrlo konkretna i precizna, poprilično drugačija od svih kojih poznajem na estradi. Rijetko mijenjam suradnike, ali postoje mlade djevojke koje se žele baviti mojim poslom i moraju pristajati na neke stvari s kojima, za ženu, nije lijepo spavati.

Odgodili ste koncert u Banjoj luci?

Tamo gdje je trebao biti koncert, događali su se protesti “Pravda za Davida”, gdje se ljudi bore za stvari koje nemaju veze s muzikom i radošću. I sad da ja tamo pjevam. Nema šanse da bi tamo svirala, ni za kakve novce.

Bilo je dosta provokacija da su se događale u BiH. U Sarajevu je uoči vašeg koncerta osvanuo grafit “Balije, odlaskom na koncert financirate četnike”.

To nije bilo prošle godine. Moj prvi veliki solo koncert je bio prije tri godine. Razumijem da ljudima koji su izgubili nekog u ratu nije lako. Meni je kao djevojci koja je imala deset godina neprijatno pričati o tome, jer ne znam ništa o tome… Nepogrešivo osjećam atmosferu svakog grada, znam gdje me netko voli i netko ne voli. Na 15 tisuća ljudi koji su tu noć bili u Zetri, da se nerviram zbog trideset ljudi, ne dira me to previše, ali poštujem da netko ima problem s tim. Ne smeta me to previše. Štrajkajte. Ja samo sviram, mogli ste doći i vi, da stavimo osmjeh na vaša lica. Da odete kući malo sretniji. Da probam.

Kako gledate na stanje u vašoj zemlji. Prošlog vikenda su bili protesti u RTS-u.

Ja sam kao mlada osoba s 22 godine, nakon pobjede na Euroviziji učinila nešto što me poprilično koštalo. Moj menadžment je dogovorio da pjevam na završnoj konvenciji Srpske radikalne stranke. Ja sam zbog toga i danas za neke ljude četnikuša. Ja sam tada bila jedno derište i kao dijete od 22 godine išla pjevati. Nisam razmišljala koliko su u stvari ljudi osjetljivi kad je ta tema u pitanju. Nisam razumjela da tim činom dijelim svoju publiku. Danas to znam i bez obzira što su postojale ponude, ja više nikada neću biti dio te priče. Moj predsjednik, koliko je Vučić, toliko je i Donald Trump. Ja sam građanin svijeta, moja adresa je u koferu. Da ne ispadne da izbjegavam odgovor. Tada sam upoznala Vučića, bio je pristojan i tih čovjek. Od tada se nismo sretali. Bila bih najsretnija na svijetu da prestanemo biti država štrajkova, gladnih, problema, ratova, upada u televizije. Pa koliko dugo mi šaljemo takve slike u svijet.