Šabanova zadnja pjesma

Razvoj popularne muzike je 90-ih godina prošlog vijeka otvorio dno za još deset podrumskih spratova treša, pa Šaban Šaulić spram nekih estradnih pojava današnjice djeluje nadmoćno, kao Mocart zalutao među urođenike.

Jednog običnog dana sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka u Šapcu je bivši bokser Mačve Alija uveo svog bratanca, inače talentovanog fudbalera, ali i teškog pušača od desete godine života, u kafanu i naredio mu da pjeva. On je pustio glas: Čajorije, šukarije / ma phir urde pala mande / ma phir urde pala mande / čaje!

Klinac je tako dobro imitirao Esmu Redžepovu da se pred kafanom napravila gužva – ljudi su mislili da je Esma došla u Šabac. Taj klinac se zvao Šaban Šaulić, piše Dragoslav Dedović na portalu Deutsche Welle.

Područje između Bijeljine, Šapca, Loznice , Zvornika i Tuzle nikada nije bilo neka definisana politička ili geografska cjelina. Tamo gdje su se spajali Podrinje, Majevica, Semberija i Mačva ipak je postojala jedna nevidljiva ali moćna veza među običnim ljudima. Oni su, čini mi se, više nego na drugim mjestima, imali sklonost ka narodnjacima. I to u rasponu od takozvanih „izvornjaka” i ojkača preko svake vrste narodnjačkog treša, do vrhunskih poluorijentalnih šlagera.

Radio Loznica i Radio Šabac su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka danonoćno isijavali te hitove, kombinujući ih sa „željama i pozdravima”. Narodnjaci su već tada polako gubili svoju čednost i postajali – veliki biznis.

“Dajte mi utjehu”

Šaban Šaulić se krajem šezdesetih pojavio niotkud u toj šabačkoj mehani, sa osamnaest je zaprepastio i orkestar i menadžera u Beogradu svojim jedinstvenim glasom na audiciji, već poslije tri dana je napravio prvi studijski snimak. Ćutljivi mladić se pokazao kao vanserijski talenat. Ono imaginarno kraljevstvo narodnjaka koje se prostire sa obje strane Drine dobilo je svog nekrunisanog princa.

Mada je rođen u Šapcu, Bijeljina, odakle mu je bila majka, inače partizanka odlikovana ordenom za hrabrost, takođe je obilježila njegovo djetinjstvo. Majka je bila nosilac muzičkog dara – bijeljinski komšiluk bi zaustavljao dah kada bi ona zapjevala.

Na prvoj ploči, snimljenoj 1969. Šaban Šaulić pjeva jezikom bijeljinskih sokaka – na ijekavici: Utjehu, dajte mi utjehu / za dušu slomljenu / za ranu na srcu / za ljubav nevjernu – dajte mi utjehu. To je postao hit na radio stanicama, ali se – što je još važnije – pjesma odmah nametnula kafanskim pjevačima. Ljudi su u kafanama uz nju dizali ruke u onom čuvenom , do pola glumljenom, a od pola smrtno ozbiljnom zanosu. Mladi Šaban se nastanjuje u Beogradu. U metropoli folka zlatno grlo će skromnog šabačkog momka od podstanarske sobice na Banovom brdu dovesti sve do porodične kuće na Dedinju.

Moj Šaban

Osamdesetih je Šaban Šaulić već bio kralj folka, a za moje okruženje i više od toga – jedan od apsolutnih autoriteta u narodnjačkom miljeu. Čovjek sa kristalnim glasom je svojim pjesmama opsluživao teški rakijski zanos momaka za šankovima bistroa u bosanskoj varošici u kojoj sam odrastao. U našim raspravama Šaban, kako su ga familijarno zvali moji školski drugovi, bješe nedodirljiv. Svaki znak pitanja koji bi se nehotice pojavio nad mojim namrštenim čelom – jer ja sam stanovao u drugačijem univerzumu u kojem su se note ukrštale pinkflojdovski – bio bi doživljavan kao veleizdaja.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, odrastajući u opisanom narodnjačkom kraljevstvu, naučio sam da živim sa tuđim zanosima koje nisam dijelio. Katkad sam se neoprezno upuštao u situacije, u kojima su svi oko mene bili pijani, a komandu nad zvučnicima je imao predstavnik većine – neki Šabanov fan. Bilo je noći u kojima sam morao da slušam i po dvadesetak puta: „Bio sam pijanac/ nekada zbog nje/ tugovao, lumpovao i sa čašom drugovao/ cigani me svi poznaju, bio sam pijanac”.

To je u socijalističkom raju odjekivalo kao himna svih ruralnih ispičutura. Prinudno modernizovana radnička klasa sa seljačkim korijenima mogla se konačno pronaći u toj vrsti zašećerene emotivnosti – uživanje u sopstvenom bolu i samosažaljenje su ionako, prema Dvornikoviću, sačinjavaju sevdalijski temelj balkanskog čovjeka.

Anđeoski glas palanke

Šabanovi hitovi su tokom sedamdesetih izražavali novu samosvijest širokih narodnih masa. Ljudi koji su u predgrađima varoši i gradova zidali kuće, prije podne radili u fabrikama, a popodne obrađivali svoje dulume zemlje, zalazili u kafane sa kariranim stolnjacima i prepunim limenim pepeljarama i zaljubljivali se u konobarice, u Šabanovim melodijama i tekstovima pronalazili su sebe. Oni su novokomponovanu muziku doživljavali kao izraz svog emotivnog sklopa – red patetike, red prejakih osjećanja, red pseudopjesničkih metafora, red patnje koju je Šaban znao radosno otpjevati. Nekada su to bile i kriptične poruke, mudrosti čije krajnje domete niko nije razumevao, ali su se uz špricer, pivo i ostale opijate, kroz gusti duvanski dim te riječi otvarale balkanske čakre: “Jedna lasta ne čini proljeće – a ni jesen jedan cvijet uveli”.

Jugoslovenska industrija je usisavala seosku i provincijsku omladinu u orbitu gradova. Žal za ostavljenim zavičajem, nesnalaženje u hladnim gradovima i kompleksi proistekli iz kulturnog šoka nisu nalazili svoj izraz u tadašnjoj vrhunskoj književnosti, popu ili roku.Te potrebe prepoznali su narodnjački bardovi, pretvarajući kulturološke lomove u kafansko-terapeutske rituale: “Kako si majko, kako si oče / kakvo je tamo vreme / da li se momci u selu žene /pitali neko za mene?” Ovaj motiv koji se pojavio 1974. ponavlja u podvarijantama u raznim Šabanovim pjesmama, kao što je “S namerom pođoh u veliki grad” iz 1989. U svakom slučaju, tekstovi narodnjaka su bili čista poezija za one koji nikada ne čitaju poeziju.

Šaban se urbanizovao, zemlja ruralizovala

Afirmacija seoske osjećajnosti, njegova apoteoza, Šabanu je donijela i neupitnu naklonost socijalističkih seljaka: Ti motiku uzmi od majke /a ja ću od oca plug / jer to nam je, sejo mila / najveći dug (1975). Ali skoro istovremeno Šaban upotrebljava vokabular koji nije do kraja kompatibilan sa konstruisanom agrarnom idilom. U njegovim pjesmama se pojavljuju i aristokratske ukrasne biljke poput narcisa (“Uvenuće narcis beli / što ga tebi htedoh dati”). Urbanizacija jugoslovenskog sela napreduje.

Početkom osamdesetih Šaban Šaulić već sam piše svoje melodije. U njegove pesme ulaze konkretne žene kao što je Gordana (1976) ili Snežana (Sneg je opet Snežana, 1981). Upravo ova posljednja balada ima stišan, profinjen izraz i nagoveštava Šabana koji će za života u najboljim momentima postati živi klasik starogradske muzike čije se pjesme izvode u najfinijim restoranima uz akustičnu pratnju.

Šaban Šaulić je bio i vrstan interpretator sevdaha, mada taj dio njegovog umjetničkog angažmana u očima njegovih fanova nije bio u prvom planu.

Devedesete su donijele redukovanje tržišta i raspad zemlje, ali Šaban, za razliku od nekih drugih estradnih kolega, nije otvoreno učestvovao u stvaranju navijačkih tabora.

Mocart među urođenicima

Turbofolk i njegovi “trubaduri etničkog čišćenja” su pokazali da mi, koji smo smatrali da je svijet koji je Šaban predstavljao, svijet koji će biti prevaziđen, nismo bili u pravu. Razvoj popularne muzike je u devetoj deceniji prošlog vijeka otvorio dno za još deset podrumskih spratova treša, pa Šaban Šaulić spram nekih estradnih pojava današnjice izgleda kao Mocart zalutao među urođenike.

Osim toga, mladi ljudi u novom milenijumu žive po temeljnom postmodernom postulatu – sve može. Danas je to koncert Adel, a sutra žurka na kojoj svi horski pjevaju Šabanove pjesme. U tome nema nikakve protivrječnosti, u tome se više ne sudaraju oprečni životni koncepti kao u mojoj mladosti.

Šaban Šaulić je bio čovjek izuzetnih glasovnih mogućnosti, a bio je obdaren i apsolutnim sluhom. To se naprosto – čulo. To sam odavno morao da priznam i ja, čovjek koji sigurno nije spadao u njegove najvatrenije fanove. Kada bi neki njegov hit zapjevao prosiječno obdareni kafanski pevač morao bi spuštati tonalitet, a ponekad bi se jedva iskobeljao iz ukrasnih “trilera”, koji su kod Šabana zvučali lako i – elegantno.

Rekao bih da je on bio vrhunski pjevač – uprkos žanru koji je opsluživao.

Zbogom Šabane

Naposlijetku, vrijeme je da priznam da Šabanova interpretacija pjesme Žal spada u moje omiljene numere:

Kad me put nanese
opet u njen grad
znam da neću biti
kao nekad mlad

Ali evo sad se kunem
bar još jednom dok ne umrem
njene usne poljubiću ja

Srce moje deli se
na pre i posle nje
na mlade godine
i Žal što ostade.

Tako je to, Šaban je obišao svijet, od Australije do Skandinavije, a bizarni slučaj ga je doveo i na zadnje gostovanje u Njemačku, a potom i na njemački auto-put, gdje će umrijeti.

Pola vijeka je Kralj sa perikom, pa onda bez nje, bio nezaobilazni zvučni ukras nekih lijepih trenutaka u životima svakoga od nas. Teško je zamisliti svijet naših ljudi, ma gdje da su, od Vranja do Helsinkija, od Bijeljine do Bostona, bez njegovog bistrog glasa. Utjeha je da Youtube ništa ne zaboravlja pa će digitalno konzervisan Šabanov glas u elektronskoj vječnosti ostati dostupan svima.