Razlog zašto nakon filma piše “Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna”

Više manje svaki film koji ste pogledali završava (ili počinje) s nekom varijacijom rečenice: “Ovo je djelo fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”.

No, jeste li znali kako je sve počelo?

Za sve je kriv Grigorij Rasputin, poznati ruski mistik i intimus porodice Romanov. Sve je započelo kada je prognani ruski princ tužio MGM 1933. zbog filma koji su snimili o Rasputinu i u kojem, tvrdio je princ, okolnosti oko Rasputinove smrti nisu prikazane tačno.

A princ je to vrlo dobro znao jer upravo ga je on i ubio.

Šta se dogodilo s Rasputinom

1916., bogati i obrazovani princ Feliks Jusupov bio je jedan od ruskih aristokrata zabrinutih zbog rastućeg utjecaja koji je Rasputin, poznati svećenik, vidovnjak, iscjelitelj, karizmatik i seljak, imao na kraljevsku porodicu, a posebno na caricu koja je u njemu vidjela “božjeg poslanika koji brine za budućeg cara”.

Njegov se utjecaj kasnije proširio i na privredna i politička pitanja, a to je bilo nešto što velikaši nisu mogli tolerirati.

U noći na 30. decembar 1916. odlučili su ga smaknuti. Prvo su ga otrovali vinom i kolačima, no otrov nije djelovao. Zatim ga je princ Jusupov ustrijelio iz neposredne blizine, pa je Rasputin pao na pod naizgled mrtav. Nakon nekoliko minuta ustao je, udario Jusupova i pokušao pobjeći. Ostali urotnici su ga uhvatili, istukli, ispalili u njega još nekoliko hitaca, te ga bacili u hladnu rijeku Nevu. Kad je Rasputinovo tijelo pronađeno, pluća su mu bila ispunjena vodom, a to je pokazalo da nije bio mrtav te da je pružao otpor sve dok se nije utopio u hladnoj rijeci.

Iako je Rusputinova smrt duboko uznemirila caricu, car je Jusupovu “progledao kroz prste” i nakon svega samo protjerao princa i njegovu suprugu Irinu (a na taj mu način nenamjerno pomogao da izvuče živu glavu jer uskoro je uslijedila i krvava revolucija).

Problemi s tužbom

Šesnaest godina kasnije, MGM je odlučio snimiti film “Rasputin i carica”, utemeljen na svemu što se dogodilo, ali u glavni lik i ubica Rasputina nije bio Jusupov već princ Čegodajev koji je stvoren na temelju nekoliko stvarnih likova.

Jusupov, koji je u to vrijeme jedva spajao kraj s krajem u Parizu, čuo je za film i zaključio da se radi o kleveti te da će publika shvatiti da se radi o njemu. Doduše, neobično je da mu je smetao taj detalj jer sam je objavio memoare u kojima detaljno opisuje kako je ubio Rasputina. No, bio je u pravu, a New York Times odmah nakon izlaska filma napisao je da je očito da je Čegodajev zapravo Jusupov.

Budući da je i sam priznao da je ubica Rasputina, Jusupov slučaj nije mogao riješiti na sudu, ali snašao se rekavši da je film oklevetao njegovu suprugu. Naime, u filmu postoji i princeza Nataša koja podržava Rasputina koji je hipnotizira i siluje. U korist mu je išlo i to da sličnost između njega i Čegodajeva zaista postoji, ali Irina i Rasputin u stvarnosti se nikada nisu ni upoznali.

Jedna od istraživačica koji su radili u MGM-u čak je i upozorila na ovu netačnost i dodala da bi ih Jusupovi zbog ovog mogli tužiti, ali oni su upozorenje zanemarili i otpustili je. Bili su zadovoljni scenom silovanja iako se radilo o njihovoj izmišljotini. Doduše, bilo bi logičnije da se radilo o odnosu između Rasputina i carice jer kolale su priče, ali budući da su u tim ulogama bili brat i sestra Barrymore, to nisu mogli učiniti.

Za svaki slučaj, sve je laž

Irina Jusupov tužila je studio, a sud je presudio u njezinu korist i dodijelio joj odštetu u iznosu od 125.000 dolara. MGM je morao povući film i ukloniti uvredljivu scenu.

MGM-u je presudila rečenica: “Film se bavi uništenjem carstva. Neki od likova su još uvijek živi, a ostali su nasilno skončali”. Da su se ogradili od toga na način na koji se u filmovima to čini danas, branili bi se time da film nije potpuno tačan prikaz stvarnih osoba i događaja.

Pretjerano oprezni studiji nakon ovog su slučaja počeli stavljati ove “ograde” na svaki film koji su izbacili, a isto se počelo raditi i u ostatku svijeta. Desetljećima ograđivanje je bilo apsolutno pa su isto upozorenje imali čak i filmovi koji su u potpunosti djelo fikcije. Primjerice, film “Razjareni bik” u čijem je nastanku sudjelovao pravi Jake LaMotta na temelju čijih je memoara nastao scenarij i koji je tokom snimanja bio u funkciji konzultanta, na samom kraju za svaki slučaj ima i informaciju da je u potpunosti fiktivno.

Studiji su tek nedavno ublažili ovu praksu pa često možemo vidjeti da su određeni filmovi “dijelom inspirirani stvarnim događajima”.