Potresno: Šta se dogodilo nekoliko sati pred smrt Nebojše Glogovca

Otac preminulog glumca Nebojše Glogovca, prota Milovan Glogovac, nikada nije želio da priča o bolesti, ali i odlasku svog sina. Prvi put je skupio snagu i u potresnoj ispovijesti ispričao sve što ga tišti.

– Jeste muka. Jeste žalost. Jeste bol, neprebol… Ali, kad i danas stižu riječi odasvud: Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao, to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite ličnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Prije svega vjera da je on sad sa Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio. Utjeha je i u tome što se on ostvario u ovozemaljskom životu. Volio sam njegove uloge, pratio sam ga. Osluškivao pažljivo šta o njemu govore kolege, stručnjaci. I niko nije imao ružnu riječ da kaže. Blagonaklonost i raspoloženje prema njegovoj dobroti, ako mogu tako da kažem, traju i danas, godinu i više od njegovog upokojenja. Ja to vidim i osjećam, jer, nema dana da neko na njegovom grobu, i prije nego što ja tamo stignem da upalim svijeću, upali kandilo, ostavi cvijet. To nije trenutak. To traje i to je odnos prema njemu i njegovom ovozemaljskom životu – kaže Milovan za “Novosti i dodaje”:

– Odrastao je u crkvi. U oltaru su njegovi prvi koraci – prekinuo je tišinu.

– I sad se, u crkvenom pjevačkom društvu, sjećaju kovrdžavog dječaka, koji je horu donosio naforu, na galeriji. Njega je oblikovala naša vjera. I on je o tome nemalo puta govorio. Mislim da se sve vrijednosti, sve vrline, kao i mane, iz kuće ponesu. Porodica je temelj. Sve što je kasnije nadogradio Nebojša je na tom temelju podizao. Ugradio u svoje sinove sve istinske vrijednosti. Najprije, da nije vrijednost samo ono što je materijalno i opipljivo, već ono što u sebi nosiš. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost kao darove. A darovi se umnožavaju što ih više dijeliš. Nebojša ih je umnožavao, a vraćaju mu se i sada, danas, u sjećanjima koja stižu na njegovu ovozemaljsku adresu. Ne samo iz Srbije i ne samo od Srba, već i od pripadnika drugih naroda iz čitavog svijeta. To je dokaz njegove širine i poštovanje čovjeka u pravom smislu te riječi. Dokaz da njegova vjera u dobrotu nije bila uzaludna. Da mu život nije bio uzaludan. A zašto je tako kratko trajao, to sami Bog zna – priča otac Nebojše Glogovca.

Sjeća se prota Milovan svakog Nebojšinog koraka. Prve recitacije o Svetom Savi. Tada su malenom, plavokosom dječaku predvidjeli put glumca. Sjeća se kada je sa sinom sedmogodišnjakom, iz muke, krenuo iz rodne Hercegovine.

– Kojoj slici, kojem razgovoru, čemu se sve ne vraćam? Svaka slika je tu. Živa. Ne znate šta čovjek od toga može da izdvoji. Sve je vrijedno. Sve je dio života. Sve je veza… Vi pitate: U kakav čvor je moguće stegnuti srce da sinu, bez jauka, držite opelo? Moj jedini odgovor je – molitva. Ona je najbolji lijek. Najbolja terapija. Ako je nema, onda je jauk. Onda je beznađe. Očajanje. A, jesmo li isti ljudi poslije nesreće? Kad se poremeti red, onaj koji je ustaljen, da sahranjujemo, što kažu ljudi, po redu, pa se suočimo sa sudbinom da sahranjujemo djecu… To jeste muka, to jeste tuga… Nema veće nesreće… Ali, molitva pomaže čovjeku da na pravi način podnese susret sa takvom nesrećom i sa smrću.

– To je bilo nekoliko sati pred Nebojšinu smrt. Tog popodneva, tog četvrtka, on je bio podosta u lošem stanju. Trebalo je da primi i drugu hemoterapiju. Uz njega je bila njegova supruga Milica. Ona je stalno bila sa njim. Sve vrijeme. I ja sam bio sa njima. Smjestili smo ga u krevet i nismo tada mnogo pričali. Sestre su mu priključile terapiju i ja sam otišao. Oko osam, uveče, Milica nam se javila. Kaže nam: “Dobro je podnio terapiju, čak se i šalio sa mnom… U petak, oko dva po ponoći…” Bolest je bila jača. Nagla. Za mjesec dana ga nam je uzela… – jedva je prota Milovan izgovorio ove riječi.

– Pitate me da li je Nebojša imao neostvarenih želja? Vjerovatno, jeste. Ali znam, sasvim sigurno znam da je bio jako, jako srećan kad je dobio kćerku. Dali su joj Milica i on ime Sunčica, piše SrpskaInfo.com.