Napisao je pjesmu “Umiru jeleni”, a njegove posljednje riječi mnoge su raspakale

Neša Leptir ili Nenad Radulović rođen je u Beogradu 13. septembra 1959. godine. Kao mladić bavio se sportom, ali je ubrzo shvatio da djevojke više vole muzičare, a i bilo mu je draže da provodi večeri sa društvom na obalama Dunava uz gitaru i vino.

“Bio je poseban od kada se rodio, sa nepunih pet godina imao je neki svoj svijet, volio je muziku i svaki ton, gdje god nešto udari. Krasila ga je neiscrpna energija, radost, igra, a život mu je bio baš onakav kao što je i govorio: “Savršeno organizovani haos”. Bio je veoma emotivna osoba i sve što je pisao zapravo su balade. Tek kasnije je pojedinim pjesmama dodavao brže ritmove. Obožavao je da se druži, masovno su se okupljali na keju, živjeli su uz gitare i vino… Veoma se plašio leptira! Molila sam ga, kumila, kupovala mu poklone, ali nikada nije smio da mu priđe”, rekla je njegova majka u jednom intervjuu.

Volio je društvo i činio je sve da se oni dobro osjećaju.

“Osamdesetih godina se družio sa više od 80 ljudi, svi zajedno su odlazili na Savu i Dunav, donosili su i po šest ili sedam gitara, svako je imao neki svoj performans u to vrijeme, a sve je to rađeno samo za društvo i okolinu”, objasnio je jednom prilikom njegov brat Željko Radulović.

Neša je karijeru započeo kao pjevač i vođa pop-rock benda “Posljednja igra leptira” 1979. godine.

Sve se spontano dešavalo, potekli su bukvalno iz naroda, nije ih projektovao neki menadžer, svirali su na ulici, voleli su da prave performanse na otvorenom, noću, ispred FDU-a…

Svoje nastupe volio je da započne stihovima: “U mojoj gitari živi jedan leptir i mnogo je stvari koje nas vežu, kad dođu kiše i zima tuge i meni i njemu krila se stežu”.

Njihov prvi album “Napokon ploča” pojavljuje se 1982. godine. Pjesme “Nataša” i “Vrati se” postaju klasika jugoslovenske pop produkcije svih vremena. Bez ijednog plakata, bez reklame, grupa u roku od nekoliko mjeseci petnaest puta puni veliku salu Doma sindikata.

Tako počinje bajka i veliki uspon ove grupe.

Njegova majka je jednom ispričala: “Često je umeo da zaboravi gde je ostavio ključeve od stana, pa je tako jednom u Domu sindikata, pevajući ‘Natašu’, na stihu ‘ostao je ključ od stana’ uzviknuo: ‘Ej, mama, ključ je kod komšinice’. Svi su počeli da se smeju, misleći da se radi o šaljivoj upadici, a ja pokrila rukama lice… Džep mu je uvek bio prazan, govorio je: ‘Ma, biće para…’, a onda je dolazio kod mene da mu dam dvije crvene”.

Druga ploča i hitovi “Dvadeset i dvije”, “Sličuge”, “Hvala ti”, stižu 1983. godine. Nakon trećeg albuma “Opet ploča – srce od meda” i četvrtog izdanja “Grudi moje balkanske” 1986. godine obilježili su hitovi “Umiru jeleni”, “Grudi balkanske”, “Taksi”, “Krug”…

Peti album “Zajedno smo piškili u pesku” objavili su 1987. godine, a krajem 1989. godine Neša objavljuje solo album, parodiju na narodnjake “Niko nema što Piton imade” i postaje Slobodan Đorđević Piton.

To je bilo i posljednje što je uradio u svojoj jedinstvenoj karijerii, a onda se Leptir razbolio i umro od tumora.

Samo dan pred smrt na ljekarskom receptu ostala je zapisana njegova rečenica koju i dan danas mnogi pamte: “Vrijeme sada stoji, pa o vječnom mraku ne razmišljam. A, kad dođe vrijeme za putovanje, kupit ću karte za dobra mjesta”.

Neša Leptir je zauvijek odletio 12. februara 1990. godine, a samo dvadeset minuta prije nego što će umijreti, brat Željko ga je pitao kako je, na šta mu je Neša odgovorio: “Pa, ne mogu baš da igram fudbal”.

Životi poznatnih ličnosti su po prirodi intrigantni, pa se nakon njegove smrti govorkalo da su uzrok smrti alkohol i droga.

Nešina majka se godinama trudila da demantuje priče koje su kružile, i pritom dodala:

“Veoma mi je smetalo što se svašta pričalo, da je umro od droge, da je pio… A on je tek u 27. godini popio prvu čašicu… Imao je karcinom na lijevom testisu, koji je kasnije metastazirao i na mozak…”.