Monika Bilbija Ponjavić: Dva lica Bosne

“Bosna je magični prostor, neko bajkovito mjesto, koje je toliko nestvarno lijepo i koje je nastanjeno divnim, dobroćudnim, srdačnim ljudima, koji u svojoj suštini jesu dobri ljudi. Ali, čim joj damo neki politički prefiks, Bosna postane jedno tmurno, turobno, teško mjesto u kojem su ti dobri ljudi spremni jedni drugima da urade svašta”, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Monika Bilbija Ponjavić.

Ova mlada banjalučka scenska dizajnerka, scenografkinja, teatrologinja i vizuelna umjetnica nedavno je predstavila publici u Banjaluci izložbu “Ko bi Bog u Bosni bio?”.

Radi se o višemedijskom djelu scenskog dizajna, koje čine instalacije, scenografija, video i audio rad, fotografije i živo izvođenje.

“Naziv ‘Ko bi Bog u Bosni bio?’ je upravo naziv koji na najbolji način oslikava tu kompleksnost i taj razdor u Bosni, koji opstaje i uspijeva, i to jeste baš zato što se tu neke strašne suprotnosti i različitosti spajaju i žive zajedno na jednom tlu, a zapravo ne mogu da žive zajedno”, ističe Monika u razgovoru za RSE, dodajući da je inspiraciju za rad crpila i iz ličnog iskustva.

Monika Bilbija Ponjavić školovala se na univerzitetima u Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu, Amsterdamu i Helsinkiju. Kandidatkinja je na doktorskim umjetničkim studijama scenskog dizajna na Univerzitetu u Novom Sadu.

Izlagala je i na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna/scenografije i prostora, beogradskom Mikseru, Sarajevskoj Zimi, Sterijinom pozorju, Bitefu.

Miljkin unutrašnji svijet

RSE: Vaša izložba “Ko bi Bog u Bosni bio?” bavi se preispitivanjem tema identiteta, etiketiranja, stigme, izopštavanja. Na koji način ste kroz izložbu nastojali uputiti poruke i kako je to sve izgledalo?

Ponjavić: Izložba se sastojala iz četiri rada povezana u jednu cjelinu, gdje svi ti radovi pričaju istu priču. Izložba je trebalo da predstavi lik Bosne i Hercegovine, koju je igrala Miljka Brđanin, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske. Miljka je zapravo personifikacija Bosne i Hercegovine, ona je lik podijeljen na četiri dijela. U video radu imamo Miljku Brđanin koja publici kroz tekst daje svoj unutrašnji svijet.

U radu “Život”, koji se sastoji od dva elementa, Miljka se nalazi na lokacijama duž Bosne i Hercegovine, gdje smo je fotografisali u toj scenografiji, u staklenoj kutiji.

Naposljetku, imamo tu staklenu kutiju, koja je bila izložena u samom prostoru kamene kuće, gdje je Miljka uživo, pred publikom, izvodila taj ‘Život’, takođe kroz tekst, mada se to odigralo bez ijedne riječi, ali ona je svojim gestom i reagujući na video koji se nalazi u neposrednoj blizini odigrala svoju ulogu.

Treći rad je “Zemlja”, koji podrazumijeva doslovno izlaganje zemlje Bosne i Hercegovine i to one zemlje na kojoj je Miljka u tim trenucima, na lokacijama, tokom te četiri godine, stajala na njoj.

I “Vilajet”, audio rad, koji sve to prati i u sebi integriše neke od bosanskohercegovačkih umjetnosti.

Mislim da je u svemu najznačajniji, ako govorimo o temi, etiketiranju, stigmi itd, zapravo taj tekst za video rad “Ja/Bosna”, koji se sastoji iz nekih ličnih situacija, mojih situacija, iskustava, etiketiranja i stigme, ali i iskustava drugih ljudi koje sam ja tokom nekoliko godina prikupljala i onda sam ih nekako kroz “Moniku Ponjavić”, kroz tu Bosnu i Hercegovinu, kroz Miljku Brđanih skupila i proslijedila dalje.

Tako, kada gledate video rad, nije vam baš potpuno jasno. Ona sve vrijeme govori iz pozicije Monike Ponjavić, kao da se sve to što se desilo – desilo njoj, ali nakon nekoliko minuta shvatite da ne postoji čovjek kojem se sve to moglo desiti i shvatite da je to zapravo jedan miks različitih životnih sudbina koje su se dešavale u Bosni i Hercegovini.

Mislim da na taj način, vrlo direktno, iskreno i neposredno ona govori o tome i koristi svjedočenja i sjećanja koja su istinita, ništa u tome nije laž. Tu je ta težina, čini mi se.

‘Ovo je moja priča’

RSE: Koliko sam razumio, izložba se obraća svima ravnopravno, s ciljem da se pokrenu emocije. Kakva je bila reakcija publike?

Ponjavić: Ključne riječi koje sam ja dobijala kao neke povratne informacije, bile su da je izložba iskrena, da je izložba hrabra i da je neposredna. Mislim da se baš zbog te neposrednosti i iskrenosti dobar dio publike, možda i svi, devedeset posto, tako je meni djelovalo iz reakcija, na ovaj ili onaj način poistovjetio sa izložbom, jer su mi ljudi prilazili i govorili: “Ovo je moja priča”, “Meni se desilo to i to”. Nevjerovatne su to stvari, kada vam neko kaže: “I meni se desilo tačno to i to”.

Dok sam radila taj rad, stalno sam sebi ponavljala da moja priča nije ni po čemu posebna i da ja zapravo apsolutno nisam posebna, da svaki čovjek u Bosni i Hercegovini ima svoju priču.

Ovo je, međutim, samo moja priča – jedna od njih, zbog čega mislim da je publika, uslovno rečeno, dobro reagovala, jer je bilo dosta snažnih emocija, plakanja, uzdaha, tišine, neke teške tišine, ljudi su kroz to prolazili na jedan vrlo dramatičan način, koji sam i očekivala, ali me ipak iznenadilo, pogotovo na otvaranju, dok je Miljka izvodila uživo – nekih četrdeset minuta ništa se nije čulo, a onda je taj neki uzdah, ne znam ni kako da ga prepričam, ali samo iskustvo je bilo nevjerovatno.

Tokom ta tri dana dok je izložba trajala, ljudi su se vraćali po nekoliko puta da ponovo sve to prođu. Stvarno su snažno emotivno reagovali.

Meni je to bilo vrlo značajno, jer sam željela da stvorim taj neki prostor empatije. Mislim da sam u tome uspjela. Ljudi su se po izlasku pitali da li su nekog povrijedili, da li su zaista morali to da urade itd. Stvoren je taj neki prostor mišljenja, preispitivanja i empatije i na tome sam vrlo zahvalna.

RSE: Vi ste se kroz vizualni rad dotakli nekih teških tema u današnjoj Bosni i Hercegovini. Šta je to što Vas je motivisalo za ovakvo djelo?

Ponjavić: Dosta sam posuđivala iz tekstova Ive Andrića, između ostalog i jedan od naziva radova je preuzet od Andrića. To je “Život na ivici između dva svijeta”, iz “Travničke hronike”, pa onda “Zemlja”, iz “Pisma iz 1920”.

Mislim da je Andrić nekako najtačnije opisao Bosnu, onako kako ja to vidim i doživljavam. Mislim da se nije nešto puno promijenilo od tada do sada.

Mislim da je tema identiteta u Bosni i Hercegovini vrlo teška tema i vrlo delikatna, a razlog zašto sam ja konkretno ušla u cijelu tu priču jesu lični demoni, zbog ličnog identiteta, zbog svojih ličnih priča kroz koje sam prolazila, koje su bile vrlo teške, vrlo kompleksne, i ideja da se nekako sama sa sobom izborim i suočim, a onda sam kroz to istraživanje svog ličnog počela da istražujem kolektivno.

Tada mi je postalo jasno da je to jedno te isto i da bih željela da progovorim o tim predrasudama i raznim vrstama etiketiranja koja se dešavaju, često i vrlo nesvjesno, ja bih rekla, možda i nenamjerno, ali ostavljaju dubok trag.

Naziv “Ko bi Bog u Bosni bio” je naziv koji na najbolji način oslikava tu kompleksnost i taj razdor u Bosni, koji opstaje i uspijeva, i to jeste baš zato što se tu neke strašne suprotnosti i različitosti spajaju i žive zajedno na jednom tlu, a zapravo ne mogu da žive zajedno. I to se tako vrti, to je neka ciklična priroda koja se ponavlja kroz istoriju čega smo svjedoci.

To mi je bilo vrlo interesantno. Željela sam da dam prikaz jednog tipičnog bosanskohercegovačkog čovjeka i same Bosne iz svoje perspektive. Krenula sam iz te inicijalne klice koja je moj lični identitet – na primjer, ja sam krštena dva puta, skinuta sam sa granice zbog imena i prezimena 1995, itd. To su neki detalji iz mog života od kojih sam ja počela, da bih ih onda kasnije pretočila u tu jednu širu sliku i širu priču.

Meni je to bilo značajno, lično meni, kao osobi, a kad sam vidjela reakcije publike, mislim da je to bilo jednako značajno i njima.

Od najljepšeg mjesta na svijetu do horora

RSE: U jednom intervjuu ste Bosnu opisali kao magičnu kada je oslobođena svega političkog. U čemu je razlika između takve Bosne i one koja je opterećena svim političkim?

Ponjavić: Za mene je Bosna dom. Ona je uvijek bila moj dom i ona će uvijek biti moj dom. Ja ne mogu to drugačije da vidim i posmatram, to je kada govorimo o Bosni kao zemlji.

To je ta dihotomija o kojoj govorim, te različitosti koje su toliko silovite i snažne, gdje je ona u jednom trenutku najljepše mjesto na svijetu, u kojem sja najjače sunce, a već u drugom jedan horor. Tako ja vidim Bosnu kad je lišim onog političkog i tako je vidim kada ona jeste politička.

RSE: Planirate li izložbu prikazati u još nekim gradovima u Bosni i Hercegovini i kakvi su Vaši trenutni planovi? Pripremate li i neki novi rad?

Ponjavić: Ja bih to vrlo voljela, radiću na tom, sigurno, negdje pred kraj godine, kada završim sve što imam u Novom Sadu, ali još uvijek nemam ništa dogovoreno, ništa potvrđeno. To su samo moje želje. Vidjeću da li ću uspjeti nešto na tom planu da uradim.

Dio ove izložbe sam već izlagala u Beogradu, Novom Sadu i Rijeci, trebalo je da se izlaže i u Sarajevu, u okviru Sarajevske zime, ali je zbog pandemije to stopirano, tako da mi je Banjaluka bila kulminacija svega.

Trenutno završavam doktorski umjetnički projekat i rad, u septembru, tako da sam sad fokusirana isključivo na to. Pripremam nešto, imam neke radove, ali ne znam još šta će se desiti u budućnosti. Čekam dan po dan, da vidim.