Medijska prezentacija Sarajevo Film Festivala: Gdje je nestao film?

„Sigurno mjesto“, film hrvatskog autora Juraja Lerotića najbolji je po ocjeni žirija 28. Sarajevo Film Festivala (SFF). Lerotićevo ostvarenje natjecalo se u glavnom takmičarskom programu u kojem se nagrađuju najbolji dugometražni igrani filmovi, režija, glumac i glumica.

Istodobno mu je pripala i nagrada za najboljeg glumca, jer tumači glavnu ulogu u „Sigurnom mjestu“.

Piše: Kristina Ljevak/Media.ba

Ovo debitantsko ostvarenje u Sarajevo je stiglo s tri nagrade s Locarno Film Festivala – za najboljeg reditelja, nagradu za najboljeg glumca kojom je na tom festivalu nagrađen Goran Marković i najbolji prvi dugometražni igrani film.

„Sigurno mjesto“ je remek-djelo, film na nivou najboljih evropskih ostvarenja koji gledateljima_cama pruža nesvakidašnje iskustvo nakon kojeg je teško bilo šta verbalizovati. Siže podrazumijeva osobnu priču reditelja koja se tiče pokušaja samoubistva najbližeg srodnika. O ovom filmu ne postoji nijedan prikaz dostupan na bosanskohercegovačkim internet portalima. Urađen je tek kratki intervju na portalu Radio Sarajevo s njegovim autorom i glavnim glumcem.

Jasno je da se novinarima, tamo i gdje postoje, može desiti da propuste pogledati najbolji film, ali nam savremene tehnološke prilike omogućavaju naknadnu prigodu, film je još uvijek dostupan na festivalskoj online platformi. I o njemu nema ni slova.

Umjesto toga filmska publika se može informisati o druženju sestara Ramović sa Ters Bosankom. Iz teksta saznajemo da je Ters Bosanka naziv za dvije osobe koje se bave šminkanjem i koje „samo na Instagram platformi prati više od 106.000 pratioca“. Sestre Ramović su influenserice. Jedna se zove Lejla, u tekstu nas „podsjećaju“ da se nedavno udala i da su „njeno vjenčanje u Hercegovini propratili brojni mediji“.

Svi zainteresovani za Lejline turističke sklonosti u okviru medenog mjeseca saznaće i da je kratko boravila u Hrvatskoj. E da je kojim čudom tamo srela Lerotića, možda bi sve ovo i nekog smisla imalo.

Čitateljima_icama je ponuđena na uvid i galerija fotografija preuzetih sa Instagram profila ovih osoba koja treba ilustrovati provod pod svjetlima festivalskih reflektora.

Kilogrami, supruge i kristali

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu upriličene su dvije svjetske premijere domaćih dugometražnih igranih filmova – „Balade“ Aide Begić i „Praznika rada“ Pjera Žalice.

Ko imalo poznaje produkcijske okvire u kojima se snimaju bosanskohercegovački filmovi, a riječ je o nastanku uprkos svemu, a ne zahvaljujući nečemu, onda bi mu trebalo biti jasno o kakvom uspjehu se radi. Kod uspjeha se misli na okončanje procesa, ne nužno na kvalitet filma. Ali to svakako nije tema. Tema je zanimanje portala za fizičku „spremu“ autora. I traljav PR nutricioniste.

„Pjer Žalica je uz pomoć Kenana Mandre smršao 60 kg, a večeras je njegova supruga Maida zablistala na crvenom tepihu u kreaciji Borisa Kragotića“, naslov je teksta kog prati fotografija reditelja sa ženom koja nije Pjerova. Supruga je naime Mandrina i dalje u tekstu ćemo saznati dosta o Kragotićevoj kreaciji koju joj je namijenio. Naime, haljina Maide Mandre „inspirisana je Met Galom i za njenu izradu je utrošeno preko 1.000 komada bisera i kristala“. U ovom tekstu nije utrošena nijedna riječ o zanimanju gospođe Mandra i eventualnoj koristi za javnost od objavljivanja bilo koje informacije o njoj i njenom kristalu.

I nakon što smo saznali sve o toaleti nečije supruge, propuštena je prilika da se spomene supruga reditelja, koja ima zanimanje, zove se Jasna Žalica, glumica je i univerzitetska profesorica te je ostvarila još dvije izuzetne uloge u karijeri. Ovoga puta u filmovima „Balada“ Aide Begić i „Praznik rada“ Pjera Žalice, očigledno propustivši priliku da bisere inspirisane Met Galom za pojas zadjene.

Marija je uloga, a Tatjana osoba

Pjer Žalica okupio je vrhunsku glumačku ekipu među kojom jednako briljiraju i oni_e u glavnim ulogama i epizodisti. Nevjerovatno je da ljudi koji imaju toliko malo prilike za snimanje istovremeno imaju i takvu glumačku kondiciju. Bilo bi nepravedno bilo koga izdvojiti, a kada se već mora zbog nastavka podsjećanja na trivijalizaciju glumačke profesije, onda neka to bude Tatjana Šojić koju nemamo prečesto priliku viđati na filmskom platnu.

Maestralna je u Žaličinom „Prazniku rada“, svedena, šarmantna, tačna… Da je kojim slučajem rođena samo kojih stotinjak kilometara dalje od ove kotline u kojoj živi i radi, svijet bi za nju čuo. Ovako će možda za njenu haljinu.

Ljudi koji Tatjanu Šojić znaju isključivo zahvaljujući seriji „Lud, zbunjen, normalan“ u kojoj nosi urnebesne kreacije koje odgovaraju liku koji tumači, bili su vidno iznenađeni njenim pojavljivanjem na festivalskom crvenom tepihu, vjerujući valjda da svijetom hodi u satenskim semafor zelenim bluzama i roze perlama, kako to njena junakinja u seriji čini.

Fascinantna, prvenstveno pozorišna karijera, i činjenica da se njena diplomska predstava „Umri muški“ još uvijek igra u Kamernom teatru 55 i da traje 32 godine, što je samo jedna od informacija iz ove bogate biografije, svedena je na eleganciju prilikom izlaska na crveni tepih.

Kada ukucate na Google pretraživaču njeno ime dočekaće vas informacije o blistavosti redcarpet izdanja. I jeste bila elegantna. I jeste bila suprotnost kiču i neukusu koji ćilimom dominira, ali imamo li o nečemu drugom, a vezano za ovu izuzetnu ženu i glumicu da pišemo?

O „gospođetinama“, „damama“, ali ne i glumicama

U 28 godina razvoja Sarajevo Film Festivala, posebno nakon dvije specifične COVID godine, prve u kojoj je festival u posljednji čas prebačen u online format iz epidemioloških predostrožnosti i u drugoj, kad je bio u skromnijoj offline formi, najviše se može primijetiti napredak njegovog industrijskog segmenta.

Na SFF dolaze zaista ozbiljni ljudi iz svjetske filmske industrije. Nose običnu odjeću, nemaju haljine s perjem rijetkih ptica i rade ozbiljan posao.

Kroz industrijski segment dodatno se profilirala platforma namijenjena pretpremijernim prikazivanjima regionalnih serija, iz čega je i nastala posebna takmičarska kategorija, što sve skupa doprinosi boljoj promociji igrane televizijske forme, upoznavanju filmskih profesionalaca iz različitih dijelova regije, vodi budućim saradnjama, a u konačnici i boljim životima televizijskih profesionalaca.

Umjesto o industrijskom segmentu SFF-a kao potencijalnom modelu za razvoj i u nekim drugim sferama van filmske industrije, prije ćemo moći pročitati o Hani Hadžiavdagić, „gospođetini i dami“ što je podnaslov teksta a naslov glasi: „Hana Hadžiavdagić pojavila se u mini haljini na crvenom tepihu SFF-a“.

Uz opis Hanine obleke na kraju teksta dobijamo i informaciju da se premijerom filma „Praznik rada“ završava Sarajevo Film Festival.

Platforme za „podizanje kombinacije“ i najbolje od dokumentaristike

Jedna od omiljenih festivalskih sekcija je ona u kojoj se regionalna dokumentarna ostvarenja takmiče za Srce Sarajeva. Godinama je znalački vodi Rada Šešić, čija uloga nije samo selektorske prirode. Svojim znanjem, komunikacijskim sposobnostima, evropskim i međunarodnim kontaktima, pomogla je regionalni film i njegova autore i autorice poput dobre vile dokumentaristike.

Iz vizure portala, premalo je razloga da se ovom izuzetnom ženom bave, jer premalo je jedan život da se stignu sve festivalske mondure ispratiti, ali i bračna istorija portretisanih.

Tako je uz haljinu i kombinaciju koju je „dodatno podigla i crno-bijelim platformama“ ispisana i emotivna prošlost Martine Saire Keškić u tekstu s naslovom „Martina Saira Keškić napravila show na crvenom tepihu treće večeri SFF-a“.

U nadnaslovu stoji da je bila vidno raspoložena! Tekst se završava informacijom da njena posljednja veza nikada nije ozvaničena pred matičarem. Ovoga puta zaboravili su navesti koji se film te večeri prikazivao.

Siesta i druge nevolje

Sarajevo Film Festival ima i netakmičarski program BH film u kojem se prikazuju ostvarenja koja nisu u službenoj konkurenciji, ali o kojima bi se zasigurno ponešto moglo napisati, e da je sreće i tepiha ispred njihovih projekcija.

U selekciju Fokus ulazi se s tepiha, ali u 15 sati. A tad je valjda siesta. Pa umjesto najboljim regionalnim ostvarenjima koji nisu u takmičarskom programu (zbog već osvojenih nagrada uglavnom na A festivalima), piše se o ovacijama koje je izazvalo belo odelo Josipa Grabovca koji je, saznaćemo, „jedna od najuticajnijih osoba iz svijeta mode“.

O festivalskim programima, važnim pratećim sadržajima poput programa „Suočavanje s prošlošću“, tribinama koje se tiču položaja žene u filmskoj industriji i nizu drugih segmenata mogli bismo u nedogled, uz garniranje s outfitima koji su festival pratili i političarima_kama koji su ga pohodili. Posebno bi se moglo o njima koji su uzurpirali prvu veče, ali treba napomenuti da je crveni tepih ispred Narodnog pozorišta, kao put do projekcije, prostor dostupan svima koji kupe kartu pa ovi sve i da nisu dobili pozivnice, imali bi načina da do tepiha dođu. Do medija je da li će se i na koji način time baviti i poštedjeti nas informacija o „sređaju“ u zadnji čas i povoljno nabavljenim haljinama.

Mlađim generacijama sigurno je jedina dosadnija priča od one kako se u Jugoslaviji moglo u klupi u parku spavati, priča o poslijeratnim izdanjima SFF-a kada se sa svjetskim facama ležerno komuniciralo u Meeting Pointu ili osvitalo na Obali.

Jasno nam je danas da Sarajevo Film Festival nikada nije imao ambiciju ostanka u skromnim okvirima zahvaljujući čemu bi se produbljivalo prijateljstvo između holivudskih zvijezda i domaće publike. Njegov razvoj išao je u drugom smjeru što je apsolutno pravo organizatora. Ali njegov format, dok god sadržaj nije upitan, ne treba da remeti bilo koga, niti utiče na veze koje se stvaraju između filmskog djela i publike.

SFF nije trećerazredni copy-paste raport sa crvenog tepiha. On je prilika da jednom u godini u sred srijede i njenog podneva ugasimo telefon i zaronimo u neke druge svjetove. Ili to učinimo u sitne sate. Cjelodnevni višelokacijski program zaista može ispuniti očekivanja i najzahtjevnijih među nama.

A odlična protuteža besmislu koji dominira portalima bila bi relevantna filmska kritika kao najbolji posrednik između djela i publike. Nju na žalost SFF u svojih 28 godina nije odnjegovao.

Imamo dva do tri čovjeka koji kontinuirano pišu, a i oni sve manje imaju prostora za objavljivanje. Što i dalje nije razlog da ne ulažemo u potencijalne kritičare i kritičarke, u nadi da u ogromnom medijskom ormaru s Met Gala kristalima po haljinama jedna pregrada postoji i za ljude koji zaista pišu o filmu i o filmu nešto znaju.