Mediji su danas luđi nego su ideje nadrealista, kao i političari

Davor Sučić, Sula ili Sejo Sexon, frontmen Zabranjenog pušenja, gostovao je u Pressingu N1 TV gdje je komentirao nastanak i značaj Zabranjenog pušenja i Top liste nadrealista, ali i neke aktuelne teme.

Prošlo je 43 godine od nastanka Zabranjenog pušenja koje su činili klinci iz Druge gimnazije i iste koševske ulice. Govoreći o pokretu New Primitives Sejo Sexon je rekao:

“Glumili smo mačo tipove, nešto što nismo bili, glumili smo svoje pjesme iako niko od nas nije nikad imao problema sa zakonom. Život nam je postao predstava. Ono što su nadrealisti radili su skečevi nastali u parkovima, po kafićima jer mi smo stalno igrali te predstave. To je bio naš život, nismo imali iluziju da ćemo postati neko i nešto, to nam je bio science fiction. Mi smo se zabavljali, ali neki su to primijetili i odlučili da se cirkus iz parka premjesti u studio.”

Humor kao test inteligencije

Na pitanje je li pokret New Primitives bio njihov psihiološki test tadašnjih intelektualaca, istaknuo je: “Humor je veliki test inteligencije. Razumjeti humor i smijati se velik je pokazatelj nečije duhovnosti i nije čudo da su riječi duhovnost i duhovitost jako slične. Mi smo se poigravali s primitivizmom autoironično. S neduhovitim je ljudima teško komunicirati.”

Prepričavajući primjer šale s pojačalom kad je Nele u koncert na Rijeci rekao “Crk’o Marshal”, Sejo Sexon kaže:

“Žalosno je što je taj režim propustio šansu da tim ljudima da priliku da sudjeluju u političkom životu, nego su ta imena koja su postala veliki urednici i novinari, tada bili na rubu legalnog, kao i cijeli rock’n’roll.”

Komentirajući “proročanske skečeve nadrealista” koje su mnogi komentirali kao da su “znali da će zaratiti”, rekao je:

“Nismo mi detektirali ništa, nego je naša stvarnost postala nadrealna. Šta se događalo, kakve su ideje devedesetih plasirane, vizije društva političara koji su nas zavili u crno, šta je bila njihova agenda, poruka, to je za ludnice, za nadrealni svijet. Nadrealisti su radili nešto što su mislili da se nikad neće dogoditi, da to ljudski um ne može pomisliti. Počeli smo živjeti to ludilo, zato su nadrealisti nestali. Mediji su danas luđi nego su ideje nadrealista, kao i političari. Mi nikad ne bismo smislili plamenog jazavca ili gojenca, imamo svakodnevne nadrealiste. Otjerali su oko šest ili sedam miliona ljudi s područja bivše Jugoslavije, i kad neko govori o uspjehu, dovoljan je ovaj podatak.”

“Nacionalizam je strah“

Sexon ističe da nacionalizam ima samo jednu poruku: “Ne postoji nacionalizam koji se izvinio, koji poštuje drugog, koji poštuje manjinu. Nacionalizam je strah, oprez, ksenofobija, to su noseći stubovi toga. Ako razmišljate o ekonomiji, radnicima, morate se povezati sa svijetom. Jedino će tako doći do uzleta privrede, kad se uspostave mostovi. I sad se zabranjuju koncerti. To su postala posljednja mjesta na kojima se vidimo s ljudima iz Srbije, Hrvatske, festivali kao Exit i In Music pa čak i narodnjački koncerti.”

Osvrnuo se potom na zabranu koncerta u Puli i rekao da zabrane nikad nisu riješile nijedan problem, a da su umjetnici i sportisti jedini koji doista spajaju ljude.

“Nema dva Zabranjena pušenja niti su ikad bila”, naglašava Sexon i dodaje da je Nele nastupao pod drugim imenom No Smoking Orchestra.

Osvrnuo se i na odnos s Neletom: “Nele je ikona grada. On je preko noći Sarajevo proglasio nekom provincijom, ali podsjetio bih sve ljude koji su otišli iz Sarajeva i koji tako razmišljaju, da je za tih 20 godina provincije Zabranjeno pušenje snimilo osam albuma, Dubioza, Letu štuke, Danis Tanović, Jasmila Žbanić, osvojili smo više nagrada nego ijedna kultura u regiji, mi takvi iz džamahirije…”

Smatra da su se svi gradovi na ovim prostorima promijenili: “Najstrašnije u svemu je što apsolutno niko ništa ne poduzima da neku duhovnost i obrazovanje ovih ljudi podigne na malo veći nivo. Pogledajte koliko je kurikulum zakopan, ne dopušta mu se da nikne. Tvrdim da u ove tri zemlje svo bogatstvo koje su gradili naši roditelji, goleme tvornice, industrijski potencijal, naučni, danas je u rukama najviše 1000 ljudi.”

Zabrinjava ga odlazak ljudi s ovih prostora:

“Danas ne odlaze ljudi kao 60-tih koji su jeftina radna snaga, nego srednja i visoka stručna sprema. Dečko koji radi za Mensu tvrdi da je pao koeficijent inteligencije na cijelom Balkanu. Tako možemo objasniti i muziku koja se danas sluša, komunikaciju kratkim porukama. Ne smije se dopustiti da pametni i obrazovani ljudi odlaze. Niko ne želi nadrealiste u vladi, normalni ljudi od toga bježe. Svi se ti ljudi vani druže na našim koncertima.”

Zagreb je malo brži u poslu, a Sarajevo je brže u emociji, ocjenjuje dva glavna grada.