Kako su Lepa Brena i Mile Bas ubili rock ‘n’ roll

Dok su cijele generacije Titovih omladinaca s gradskog asfalta početkom osamdesetih živjele za novi val i gradile svoj urbani identitet na pločama Azre, Pankrta, Kazališta, Haustora, Šarla, Filma i Idola, većim dijelom zemlje, bivše Juge, širio se posve drukčiji zvuk.

Interese većine predstavljali su narodnjaci. Oni su već tada pobijedili. A, evo i kako…

Otkad se američki producent Danger Mouse proslavio “Sivim albumom” u koji je ugradio “Bijeli album” Beatlesa i “Crni album“ Jay-Z-ja , svaki imalo ambiciozniji DJ napravio je poneki mash-up za vlastitu promociju preko interneta.

Na holandskom blogu Generation Bass specijaliziranom za futurističku klupsku muziku iz cijelog svijeta, tako je osvanuo i anonimni sarajevski DJ potpisan pseudonimom AvgustOktobar.

Njegova mash-up vještina predstavljena je kroz četiri videospota iz kućne radinosti u kojima se bez ikakvih predrasuda pozabavio naslijeđem famozne narodnjačke produkcije Južni vetar.

Staru Draganu Mirković umiksao je s novim Skrillexom, napola zaboravljenog Kemala Malovčića spojio je s Depeche Mode klasikom “Enjoy The Silence”…

Slučajno odabrani fanovi Prodigyja, Skrillexa, Badalamentija ili Depeche Modea brzo bi se složili kako to sve zvuči nakaradno i iritantno. Međutim, znatiželjna ekipa s Generation Bassa je došla do zaključka da je balkanski turbofolk iz produkcije Južni vetar bio odrađen prema svjetskim standardima.

Prozapadno orijentirani jugoslavenski rockeri potrošili su jako puno vremena oponašajući daleke američke i britanske uzore. Novi val je bio vrhunac tog procesa.

Na stranicama Poleta, Mladine i Džuboksa domaći bendovi napokon su izgledali svjetski.

Do kraja novovalne euforije koja je zahvatila čak i porodične revije gotovo se niko nije osvrtao na narodnjake.

Ipak, narodnjački novi val je ranih osamdesetih bio znatno veći i postojaniji od rokerskog.

To je među prvima shvatio beogradski novinar Rajko Dvizac koji je u kolumni u sedmičnjaku TV Novosti top listu pop-rock hitova zamijenio top listom najslušanijih narodnjaka.

Zilha prva folkerka

Na jugoslavenskoj turneji “Novi talas na sav glas” bosanski pjevači novokomponovane narodne muzike predvođeni Halidom Bešlićem i Miletom Kitićem obišli su 1982. više od 100 gradova i napunili skoro svaku dvoranu koja ih je htjela primiti. Još veći iskorak napravio je Miroslav Ilić kad je promovirajući najtraženiji jugoslavenski album 1983. godine “Pozdravi je, pozdravi” održao stadionski koncert u Mostaru za 30.000 gledatelja.

Dvadeset sedam godina poslije trijumfa pod Bijelim brijegom osvojio je zagrebačku Arenu. Dok je 1972. snimao prvi singl “Voleo sam devojku iz grada”, Miroslav Ilić nije mogao ni sanjati o takvim masovnim svirkama.

U to doba stadione su nedjeljom popodne punili nogometaši i jedanput godišnje Titova štafeta.

Narodnjaci su pjevali po kafanama čak i ako su u svojim diskografijima imali zlatne ploče poput ljubimca žena Hašima Kučuka Hokija proslavljenog pjesmom “Pijem da je zaboravim” i legendarnog kantautora Tome Zdravkovića koji je tek 1982. priredio solistički koncert u prestižnom beogradskom Domu sindikata.

Prva velika narodnjačka heroina bila je dobojska ljepotica Zilha Bajraktarević. Na početku karijere preselila se u Beograd, udala se za teniskog trenera Radmila Armenulića i dobila zvučnije estradno ime Silvana, po talijanskoj glumici Silvani Mangano.

Nakon velikog uspjeha s pjesmom Tome Zdravkovića “Šta će mi život”, najširu publiku osvojila je nastupima u televizijskim serijama “Kamiondžije” i “Ljubav na seoski način”.

Posljednji hit “Noćas mi srce pati”, koji je Edo Maajka semplirao u pjesmi “Mahir i Alma”, snimila je 1976. neposredno prije pogibije u saobraćajnoj nesreći.

Preko Silvane Armenulić i Hašima Kučuka Hokija narodnjački mainstream s početka sedamdesetih bio je neraskidivo vezan za tradiciju bosanskih sevdalinki, što je podrazumijevalo strogu formu i ozbiljan sadržaj.

U svojim najozbiljnijim izdanjima Hoki je više puta pjevao za Tita, a Silvana je snimala duete s Arsenom Dedićem.

Narodnjački underground je već u to doba izgledao i zvučao radikalno drukčije. Prije par godina na Zagrebdoxu su prikazali dokumentarac beogradskog redatelja Milana Nikodijevića “Mica i okolne priče” o kafanskoj pjevačici Milici Ostojić ili Mici Trofrtaljki koja se pojavila 1968. s hit singlom “Davorike dajke”.

Repertoar dosljedno ispunjen šaljivim erotskim pjesmama i provokativnim naslovima poput “I labavi ume da zabavi” bio je prilagođen opskurnim krčmama na Ibarskoj magistrali pa se fama širila usmenom predajom, daleko od televizijskih ekrana, radijskih top lista i drugih priznatih barometara popularnosti.

Možda bi Mica Trofrtaljka zauvijek potonula u zaborav da se nije umiješao Rambo Amadeus koji ju je 1989. pozvao da zajedno s Borom Đorđevićem otpjeva refren “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” iz njegove pjesme “Kataklizma komunizma”.

Jednako malu i jednako zapaženu ulogu Milica Ostojić odigrala je u filmu Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore”. Rambo Amadeus je u kovanici turbofolk savršeno precizno sažeo dramatične promjene koje su osamdesetih godina zahvatile novokomponovanu narodnu muziku.

U velikoj mjeri na njih je utjecao Goran Bregović, ne samo pastirskim rockom iz početne faze Bijelog dugmeta, nego i drukčijim pristupom tržištu. Kafanski narodnjaci iz sedamdesetih bez iznimke su ciljali na odraslu publiku kojoj je Šaban Šaulić već 1978. pjevao “Dođi da ostarimo zajedno”.

Munjeviti proboj Lepe Brene

Bregović je s Bijelim dugmetom pridobio tinejdžere i napravio daleko veći promet. Narodnjaci su relativno sporo reagirali na novi estradni izazov jer im je cijela produkcija prije otvaranja privatnih studija previše ovisila o glomaznim i tromim mehanizmima beogradske i sarajevske radiotelevizije.

Zahuktalom Bijelom dugmetu i enormno popularnom Zdravku Čoliću koji je 1978. u špici turneje “Putujući zemljotres“ napunio stadion Marakana, uspjeli su se suprotstaviti samo živopisni Rokeri s Moravu i nakratko Toma Zdravković.

Njegov povratak iz Kanade protekao je u znaku sveprisutnog hita “Umoran sam od života”, ali Toma je opet imao previše problema s alkoholom i nije mogao dugo izdržati u tržišnoj utakmici s Dugmetom i Čolićem koji su tada bili u najboljoj formi.

Kad je lider Vatrenog poljupca Milić Vukašinović počeo pisati pjesme za Hanku Paldum i već u prvom pokušaju napravio veliki hit “Voljela sam, voljela”, mnogi su pomislili da rokeri mogu dobro odigrati i na gostujućem terenu.

Odnos snaga promijenio se senzacionalnim probojem Lepe Brene, a konačnu pobjedu narodnjacima donio je bivši leskovački roker, kompozitor, aranžer i producent Miodrag M. Ilić zvani Mile Bas.

U borbi za golu egzistenciju Mile se krajem sedamdesetih oprostio od rock ’n’ rolla i mladalačke fascinacije Paulom McCartneyem. Promijenio je stranu i počeo je svirati s narodnim orkestrom.

Južni vetar

Nezadovoljan uslovima na Radio Beogradu, odlučio se osamostaliti pa je 1981. opremio vlastiti studio MMI i okupio sastav Južni vetar koji je pratio Sinana Sakića, Šemsu Suljaković, Draganu Mirković, Kemala Malovčića i Mileta Kitića .

Mile Bas

Ilićev rad u studiju imao je vrlo malo sličnosti s koncepcijom narodnjačkih pratećih orkestara iz sedamdesetih. Na snimkama Južnog vetra zabilježena su i gostovanja najrazvikanijih jugo-rock muzičara poput klavijaturista Laze Ristovskog i gitarista Josipa Bočeka.

U potrazi za originalnim zvukom Ilić je eksperimentirao sa sintesajzerima i ritam mašinama.

U pjesmama koje je napisao za Šemsu i Sinana provukao je naglašene orijentalne utjecaje koje nije morao uvoziti jer su se na jugu Srbije zadržali još iz turskih vremena.

U žestokim reakcijama na Šemsu i Sinana viđeniji protagonisti stare beogradske narodnjačke škole prozvali su ih “Iranska struja”.

Kad su se tenzije oko zvuka Južnog vetra proširile unutar izdavačke kuće PGP RTB, Mile Bas se sa svojim pulenima 1985. preselio u Diskos.

Kuća iz Aleksandrovca pokraj Kruševca, utemeljena kao dopunska djelatnost poljoprivrednog kombinata Vino Župa, bila je dovoljno udaljena od estradnih i medijskih centara moći da Južnom vetru pruži potpunu slobodu.

Razmjeri ovog transfera nisu se mogli odmah sagledati jer je Lepa Brena u neviđeno agresivnoj televizijskoj kampanji RTB-a tih godina promovirana u najveću narodnjačku zvijezdu svih vremena.

Na prvi pogled činilo se da niko ne može parirati ni Breni ni njenom kompozitoru Saši Popoviću, međutim Mile Bas je objavljivao četiri-pet albuma godišnje i postao najtiražniji autor u povijesti jugoslavenske diskografije.

Tiraže su još više skočile kad je gramofonsku ploču definitivno potisnula jeftinija i praktičnija audiokaseta, pa je album Šemse Suljaković i Južnog vetra “Pristajem na sve” iz 1986. prodan u rekordnih 850.000 primjeraka.

To je bio zvuk i stil koji je Rambo Amadeus nazvao turbofolk i parodirao na debitantskom albumu “O tugo jesenja”.

U tome je bio toliko uspješan, da su najrazličitiji punkeri, reperi i rockeri povjerovali kako je parodiranje narodnjaka jednostavan, praktički rutinski zahvat. Koliko je to neizvjesno, najbolje zna Saša Lošić.

Poigravanje s narodnjacima na prvoj ploči Plavog orkestra “Soldatski bal” zauvijek mu je promijenilo život. S općenarodnim hitom “Bolje biti pijan nego star” i duetom Saša Lošić & Nada Obrić u “Šta će nama šoferima kuća”, Plavi orkestar je završio na drugoj strani i nikad se nije uspio vratiti među punkere.

[yuzo_related]

Do kraja osamdesetih Južni vetar i narodnjaci su u istočnim krajevima osvojili sve što se dalo osvojiti. Njihov pohod na zapad samo je privremeno zaustavilo ratno nevrijeme.

U Hrvatskoj su bili javno proskribirani kao ideološko oružje neprijateljskog tabora i privremeno zamijenjeni benignim surogatima iz Cro-dance produkcije. Kad se ta formula istrošila, na scenu je stupio Tonči Huljić.

S Danijelom i Magazinom razradio je prijeratnu pop-folk shemu beogradske grupe Zana i pripremio teren za iskrcavanje jakih snaga turbofolka koje će uslijediti nekoliko godina poslije.

Narodnjaci su se neposredno nakon rata oprezno vraćali u Hrvatsku. Bosanski su u većini slučajeva bili manje nepoželjni u javnosti od onih iz Srbije, pa je Hanka Paldum već 1996. održala trijumfalni koncert u Lisinskom.

Mitrović, Pink, Grand…

Međutim, njihova najjača utvrda sarajevska izdavačka kuća Diskoton potpuno je uništena u ratu. U to vrijeme redizajnirani turbofolk je u Beogradu prerastao supkulturu dizelaša, lokalne folkoteke i piratske radiostanice.

Svadbu Cece i Arkana prenosila je televizija Pink koju je pokrenuo Željko Mitrović . Bivši bas gitarist soulpop banda Oktobar 1864 postao je istaknuti član stranke JUL i suradnik Mirjane Marković .

TV Pink je dobila nacionalnu koncesiju i počela se širiti po regiji, a turbofolk je s Jelenom Karleušom, Sekom Aleksić, Gogom Sekulić, Viki Miljković i Darom Bubamarom bio njen najjači magnet za privlačenje mlade publike.

Nakon skidanja administrativnih zabrana, turbofolk ušao je u Hrvatsku praćen interesantnim zapažanjem svog najpreciznijeg analitičara Ramba Amadeusa, koji je rekao “kod vas je to sporije došlo, pa će sporije i dosaditi”.

U prilog mu ide i stalno pomlađivanje pjevačkog kadra. Proizvodnju novih zvijezda preuzela je diskografska kuća Grand Production, koja na Pinku već šestu sezonu drži talent show Zvezde granda.

Finalistica iz prve sezone Tanja Savić tri godine poslije imala je dva albuma s tiražima od skoro 200.000 primjeraka.

To je ilustrativan pokazatelj tržišne stabilnosti još jedne generacije narodnjaka raspoređenih na širokoj skali od sirovog turbofolka u Bosni nazvanog džigara, do umekšanog pop-folka koji pretendira na jače povezivanje s trendovima u svjetskoj pop muzici.

Samo vanzemaljci mogu ubiti turbofolk

Zasad je sigurno da su se sve frakcije uspjele povezati s istomišljenicima u susjedstvu. Turbofolk je u većoj ili manjoj mjeri utjecao na rumunsku manele muziku, na bugarsku čalgu i na grčki skiladiko.

Na hrvatskoj estradi broj njegovih sljedbenika je u blagom padu, ali još nije jasno je li to signal da se višegodišnja turbofolk plima pretvara u oseku ili samo potvrda da se sve potrebe podmiruju direktnim uvozom cajki.

Protivnici turbofolka u Srbiji već su se mnogo puta uvjerili da se ne radi o pojavi koju je moguće zaustaviti. To je zasad uspjelo samo Nenadu Matiću u filmu “Jet Set: Vanzemaljci vs. Narodnjaci” koji je nastao inspiriran “South Parkom” kao njegov diplomski rad na temu računarske animacije.

U 45-minutnom filmu se izvanzemaljci spuštaju na Zemlju da uklone smetnje koje svojom muzikom stvaraju turbofolk pjevači.