Kako je Audicija postala fenomen i proslavila pokojnog Sašu Petrovića

Povodom smrti bosanskohercegovačkog glumca Aleksandra Saše Petrovića u Index je u saradnji s Yugopapirom objavio reportažu iz 1989. s gostovanja originalne Audicije u Zagrebu koja opisuje fenomen te predstave te biografiju glumca koji se proslavio kultnom ulogom u Audiciji.

Februar 1989: Grupa glumaca sa sarajevske Akademije scenskih umjetnosti ovih je dana u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog izvela petstotu predstavu Audicije. Priča o ljudima koji žele postati glumci neprestano se nadograđuje novim elementima i likovima koji publiku nasmijavaju do suza. Mladim Sarajlijama teško je odoljeti…

Tražila se karta više

“U svima nama krije se glumac i svako bi se mogao naći u situaciji kao i likovi iz Audicije. Strah od prepoznavanja vlastitih skrivenih želja, sreća što smo izbjegli takve neugodnosti i zluradost zbog tuđe nespretnosti na pozornici mogli bi biti razlozi zašto se za našu predstavu traži karta više “, objašnjavaju glumci iz Audicije.

Samo u Zagrebu pedeset hiljada posjetitelja smije se dogodovštinama mladih ljudi koji su došli, ali ne i prošli na prijemnom ispitu za pozorišnu akademiju, karikiranim portretima koje na pozornici Velike dvorane Vatroslav Lisinski izvode njihovi spretniji i sretniji drugovi.

Audicija sa (zasad) dvadeset sedam predstava, planiranih od 7. do 20. februara, drži rekord gledanosti u Velikoj dvorani, a kako se karte još traže, njihov će se privremeni boravak u Zagrebu najvjerovatnije produžiti i poslije 20. februara.

Agresivna, učestala televizijska propaganda, popularnost Top-liste nadrealista i dvije videokasete sa snimljenom predstavom, a i svojedobna medijska eksponiranost sarajevske novoprimitivne scene, koja je u prvi plan izbila pojavom Elvisa J. Kurtovića i Zabranjenog pušenja, dovoljan su mamac za publiku koja zna šta može očekivati od te predstave.

Poznati likovi

Svi su likovi poznati, šale predvidljive, obavezni gegovi uvijek se i ostvare, pa i uprjkos spontanosti, čestim izmjenama i nadograđivanju predstave novim šalama i likovima, velikih iznenađenja zapravo nema. Radost iznenađenja ovdje je (sudimo li po reakcijama publike koja se smije i prije nego što je čula vic dokraja) zamijenjena veseljem prepoznavanja, osjećajem da smo u nešto upućeni, pa makar naš smijeh uvijek podrazumijevao superiornu distancu nad nesretnicima nespretnostima kojih se smijemo.

Kad je nastala, Audicija je u naš pozorišni život unijela dašak osvježenja – predstava je bila otvorena novim likovima, ideja je bila nova i pružala je mnogo mogućnosti za spontani, svježi humor. Budući da se hranio lokalnim sarajevskim koloritom, humor je bio živ i neposredan.

Humoristički mastodont

No, oni koji su predstavu vidjeli nekoliko puta tvrde da se neobavezni zaludjeli zanos studenata sarajevske Akademije pretvorio u komercijalnoga, okoštaloga humorističkog mastodonta, koji se toliko zahuktao da ga još samo inercija tjera dalje. I posjetitelji u dvorani, barem oni s kojima smo razgovarali, uglavnom se slažu da su se dobro zabavljali, ali da su ipak očekivali nešto više od pukog nizanja viceva i starih gegova.

Možda je i zamor učinio svoje – davati iz dana u dan po tri predstave zacijelo nije poticajno, bez obzira na to koliko puna dvorana daje novu snagu glumcima. Ovako, kako se sad čini, mnoge su situacije isforsirane, rijetko koja prilika za vic propuštena, pa bez obzira na to što poneka šala mora uspjeti već po računu vjerojatnosti, Audicija pruža prilično manje od onoga što bi mogla.

Ono što je ostalo svakako je ljubav prema poslu, predanost publici i želji da se ispune njena očekivanja.

Ključ uspjeha predstave

“Mislim da je predstava uspjela zato što je rađena s mnogo ljubavi, što je proistekla iz istine miljea u kojemu živimo”, kaže Željko Ninčić, kojega u Audiciji poznajemo kao Davora Stevanovića iz Lištice. Ta uloga doprinos je galeriji tragikomičnih likova koji su probali postati glumci, ali svoj san nisu uspjeli ostvariti.

No, bez obzira na sav taj zamor i sve isforsirane gegove, poneki se bljesak ne može osporiti, pa makar to bio predvidljivi vic o Mikuliću ili zgodna arogancija lika što ga tumači Emir Hadžihafizbegović.

Svojim je autorima – jer, to treba reći, svaki je glumac kompletni autor lika kojega glumi – donijela priznanje, dragocjeno iskustvo i pronijela ih kroz cijelu zemlju. Mladi studenti sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, na kojoj je Audicija nastala, sad su, za razliku od likova koje tumače, prerasli u glumce koje viđamo na televiziji i u filmovima, koji nastupaju u velikim i malim pozorištima.

Audicija je u Zagrebu održana petstoti put, a to, priznat ćete, ipak nije malo.

O Saši Petroviću

Spojio je dva lika koja je radio prije te kao Memo Geljo ušao u Audiciju. Čovjek je bez društvenog statusa, koji bi naposljetku želio postati neko i nešto, pa zašto ne bi postao glumac. Jer ako može Ljuba Tadić, zašto ne bi i Memo?

Saša je rođeni Sarajlija, koji je uzore za te likove našao oko sebe.

“Memo uistinu postoji, bio je domar u mojoj zgradi.”

On ima najkraći staž u Audiciji, s tom je družinom tek dvije godine. Prije je svirao rock'n'roll s dečkima koji su poslije postali poznati kao Elvis, Zabranjeno pušenje…

Dosad je glumio u filmu Ademira Kenovića Kratak i sretan život Kuduza Bećira. Sad mu je najveća preokupacija, osim Audicije – diplomski ispit na Akademiji.

Napisao: Feđa Kalebić (Studio, 1989.)