Đuro: Danas su neke pjevačice poznate samo po broju grudnjaka

Jedna od najvećih glumačkih, estradnih i rediteljskih zvijezda regije Branko Đurić Đuro bio je gost u Pressingu na televiziji N1. O radu s najvećim svjetskim rediteljima i glumcima, autorskim djelima, filmovima, serijama, muzici, nagradama, Nadrealistima, humoru, ali i ozbiljnim temama, govorio je Đuro, Sarajlija sa slovenačkom adresom.

Đurić je rekao da je glumac po profesiji, a zavisno od uloge biva duhovit ili ozbiljan.

“Privatno sam vrlo ozbiljan. Ljudi kada me prepoznaju na ulici očekuju da im ispričam neki vic”, otkriva popularni Đuro i dodaje da njegov humor, i folove, prepoznaju posjetioci njegovih predstava sa svih kontinenata.

Ispričao je anegdotu koja mu se desila tokom turneje u Australiji kada su s njim u jednom restoranu, nakon predstave, sjedili ambasadori iz gotovo svih republika bivše Jugoslavije. Ambasadori su Đuriću rekli da nikada ranije nisu zajedno sjedili…

“Moram priznati da sam se osjećao kao faca. U Australiji i sad među našim narodima vlada neka atmosfera Drugog svjetskog rata. Sjetite se samo sukoba (hrvatskih i srpskih) navijača”.

Voditelj Pressinga Amir Zukić upitao je svoga gosta, s obzirom da je obišao Zemlju uzduž i poprijeko, da li su tačni stereotipi da su Bosanci glupi, Hrvati kulturni, Crnogorci lijeni, Šveđani hladni, Španci temperamentni i pozitivni…

“Upoznao sam toliko depresivnih Španaca i veselih Šveđana da te priče padaju u vodu. U Jugoslaviji su Slovenci bili na glasu kao veoma hladni ljudi što nije tačno. Oni samo poštuju tvoju distancu, tvoj mir i ne ulaze ti u privatni život. Ivo Andrić je napravio sjajno poređenje između Slovenije i Njemačke na osnovu jednog konobara. Kako Andrić kaže, kod nas su konobari toliko intimni da te udare po leđima i pitaju – Šta ćeš popiti? Njemački konobari su previše uštogljeni i između njih i vas je prevelika distanca da te je strah kada ti priđe za stol. Slovenski konobari su taman negdje između”.

Popularni Đuro tvrdi da ne bi, i da želi, mogao biti Slovenac jer je Bosanac, Sarajlija i to će zauvijek biti.

U svojim skečevima najviše priča o životu, ali, također, dotakne se nezaobilaznog pitanja politike i političara.

“U svojim skečevima ne štedim nikoga, pa niti političare. Pravim ‘šegu’ od svakodnevnih stvari, npr. od tuširanja. Govorim o onome u šta se razumijem. O politici mnogo ne pričam jer je ne razumijem”.

Priznaje da kada na televiziji ugleda neku političku emisiju obavezno promijeni program.

“Vjerujte mi da ne znam ko je predsjednik neke države pa kada me pitaju često se izblamiram. Znam da su kod nas trojica predsjednika i da je Doder (Milorad Dodik op. a.), predsjednik RS”, našalio se Đurić dodavši da zaista ne zna kako se zove predsjednik Srbije.

Voditelj je ispravio Đurića kazavši da je predsjednik bh. entiteta Dodik, a ne Doder, na što mu je glumac rekao da je upravo potvrdio njegove prethodno rečene riječi.

“Neko u voću izbjegava gluten, a ja vješto izbjegavam politiku”.

Top lista Nadrealista stekla je već tokom emitiranja kultni status u bivšoj Jugoslaviji, a mnogi kritičari i gledaoci ove humorističke serije se i danas čude preciznosti nekih “proročanskih” skečeva – posebno kada se odnose na raspad bivše države.

Iako je jedan od glavnih autora TLN, gost Pressinga tvrdi da on stoji samo iza “apolitičnih skečeva”. Đurić je otkrio kako su nastali neki kultni likovi iz TLN, kao što je Zgembo ili Šahbaz.

“Trudio sam se da što više ‘laprdam’ kroz svoje karaktere ili da na postavljeno pitanje govorim šta mi god padne na umu. Čuo sam kasnije da postoji test u psihijatriji gdje se pacijent navede da govori svoje prve asocijacije, a onda dobar psihoanalitičar otkrije da je neko boluje od Edipovog kompleksa ili slično”.

Autor “Naše male klinike” i “Mujo i Suljo superzvijezde” smatra da današnje humorističke emisije nisu slabije od onih prošli, samo je sad, kako kaže, ljudima manje do smijeha.

“Teško je sada ljude nasmijat. Nije problem u slabom humoru, nego ljudima nije do smijeha”.

Na konstataciju voditelja da su se “prije ismijavale apsurdne stvari u sistemu koji je funkcionisao, a danas se ismijavaju normalne stvari u apsurdnom sistemu”, popularni Đuro kaže da je teško objasniti stvari koje je radio ranije…

“Nama je u Nadrealistima glavna stvar bila da se dobro zabavljamo. E sad je drugo kako se to reflektovalo i kako su to drugi ljudi doživjeli”.

Iako se u Nadrealistima, kako kaže, dobor zabavljao oni su bili vrlo bitni za nastanak sada već velike karijere Branka Đurića.

“Pomogli su mi da kao glumac prve godine dobijem ulogu i steknem iskustvo. To je zlata vrijedno iskustvo. Toliko sati provedenih ispred kamere. Danas kada snimam neke serije ili filmove vidim da mnoge kolege ne znaju igrati na 3 kamere. Znaju na jednu se otkriti, ali ne znaju da je jedna za krupni kadar, druga total…”

Teško je danas graditi karijeru jer se ne prolazi taj, kako ističe sarajevski glumac i reditelj, neophodni teži put. Upravo zato, danas karijere kraće traju dok je Đurićeva karijera ušla u četvrtu deceniju iako je jedva upisao Akademiju scenskih umjetnosti – tek iz četvrtog puta.

“Danas su neke pjevačice poznate ne po pjesmama, za koje niko nije čuo, nego po broju grudnjaka koji nose. Strah me je da me sutra moji unuci ne pitaju u kojem sam realityju pobijedio pa sam zahvaljujući toj pobjedi i napravio karijeru”.