Bjelogrlić: Tokom snimanja “Lepa sela lepo gore” čuo sam odvratnu priču u Višegradu

Prošle su više od dvije decenije kako je snimljen film “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića prema priči Vanje Bulića.

Film je u Srbiji brzo stekao status kultnog, a postoje mnoge stvari o njemu koje su bile nepoznate.

– Vojnici koji se pojavljuju u filmu nisu statisti, već su bili prava uniformirana lica. Jednom od vojnika produkcija je ostala dužna dnevnicu, pa se on pojavio na setu s kašikarom i prijetio da će se raznijeti ako mu se njegov novac ne isplati. Dnevnica je bila 20 maraka.

– Nikola Pejaković Kolja je pauze na snimanju provodio s deminerima koji su išli na svaku lokaciju prije ekipe, kako bi provjerili da li ispred ima mina.

– Teško je govoriti o tome danas, to nije bilo normalno snimanje. Glave nam nisu bile normalne. Nije bila normalna situacija, glave nam nisu bile iste kao ove danas. Nikome od nas – rekao je Nikola Pejaković Kolja, koscenarista i glumac.

Prije snimanja, ekipa je bila na Palama, gdje ih je primio Radovan Karadžić, pa zatim i Ratko Mladić. Bjelogrlić se prisjetio tog susreta:

“Primio nas je u jednom bunkeru i odmah rekao: ‘Bjelogrliću, jesi li ti iz Gacka? Pa Gačani su svi kršni ljudi a ti si neki gatački patuljak’. Svi njegovi oficiri prasnuše u smijeh, a ja mu dobacim: ‘Pa generale, nisi ni ti neki jablan’. Nastade muk. Tišina koju prekida Mladić koji se nasmijao, a za njim i svi ostali. Bili smo tri sata kod njega, i to na sedam spratova ispod zemlje. Rakija, meze, ćevapi… Pitam ga: ‘Jeste li čitali scenario?’ ‘Čitao sam… Ali šta će vam ovi četnici? Gdje ovdje ima četnika?”

Dragojević i Bjelogrlić se prisjećaju kako ih je nakon toga odbio Nikola Koljević čak i za malu pomoć, i RS nije želio učestvovati u snimanju ovog filma.

Ekipa govori, “zamislite kako bi bilo užasno da smo morali da napišemo – zahvaljujemo Karadžiću i Mladiću”.

Inače, film je sniman na području Višegrada.

– Jedan tip iz Višegrada, ne sjećam mu se imena, a i ne želim da se sjetim, u vrijeme dok smo snimali film, jedne večeri u kafani je pričao kao šaljivu, jednu odvratnu priču kako su se muslimanske izbjeglice – žene i djeca, krili u tunelima. I oni su gađali iz topova te tunele da pogode što više ljudi. To je bilo vrijeme kada su se takve priče pričale kao anegdote. I taj isti tip nešto kasnije ispriča kako je išao Titu pješke na sahranu. Taj isti zločinac koji je pucao na tunel u kome se kriju žene i djeca ispriča to o Titovoj sahrani i ja zabilježim priču za kafanskim stolom, a Bata Živojinović to izgovori u filmu – rekao je Dragojević za Nedjeljnik.rs.

Ipak, kako tvrdi, u Višegradu nije snimljen čitav film.

– Planirali smo da cijeli film snimamo u Višegradu i okolini, ali u jednom trenutku smo domaćinima „dosadili”. Od početne fascinacije glumcima, naročito Batom Živojinovićem, odjednom smo im postali suviše bliski, a svi ti domaćini bili su pretežno naoružani, pa smo odlučili da je dve nedjelje dovoljno za snimanje u Višegradu i otišli. Tunel iz filma nije snimljen kod Višegrada gdje se dogodila ta epizoda iz novinskog teksta Vanje Bulića, već kod Prijepolja, kod manastira Mileševa. Cijeli film je splet okolnosti. Priča sa drekavcem nije postojala odmah. Ona je nastala nakon što smo našli tunel kod Prijepolja, serija tunela gdje nikada nije napravljen put. U socijalizmu su otvarali tunele, presijecali crvenu traku, a nisu napravili put.

On je za taj list takođe jednom rekao i šta je uticalo na popularnost tog filma.

– Kada posle svih ovih godina razmišljam, jasno je da je bila ludost snimati film na teritoriji gdje se rat i dalje odvija. Ne znam nijedan primer u istoriji filma da se film o konkretnom ratu snima u isto vrijeme i na lokaciji na kojoj se pravi rat i odvija. Očigledno je sve to uticalo na film.

https://www.youtube.com/watch?v=nn4MrLrOCiM