Bjelogrlić: Kćerka mi je postavila pitanje na koje nisam imao odgovor

– Godina koja ostaje za nama je godina u kojoj me je napustilo mnogo vrlo bliskih ljudi. Pamtiću je zbog toga, definitivno. Pored emotivnih ožiljaka koji će sigurno dugo, dugo zarastati, ostat će urezano i jedno pitanje – moje kćerke – na koje nisam imao odgovor, kaže za Nedeljnik poznati glumac Dragan Bjelogrlić.

Kaže da ga posebno dojmilo pitanje njegove kćerke na koje nije imao odgovor.

– U stalnim nastojanjima da je ubijedim da pokuša da nađe razlog da ostane da živi u Srbiji, u jednom od mnogobrojnih razgovora, rekla mi je da joj ne smeta siromaštvo i činjenica da je teško da će Srbija ikad biti zemlja u kojoj će većina moći da živi normalno od svojih primanja. Rekla mi je i da zna da Knez Mihailova neće nikad biti kao Kartnerstrasse u Beču, Terazije kao Champs Elysees u Parizu, i da je za to baš briga. Lijepi su i ovakvi. Izgovorila je mnogo toga lijepog o nama, Srbiji i zašto bi voljela da živi baš ovdje, samo jedna stvar ju je mučila… Da li siromaštvo neophodno prati i primitivizam? Da li je sveopšta degradacija vrijednosti nezaobilazna posljedica ekonomskog zaostajanja? Da li su ovdje uvijek primitivci “vodili kolo” a pristojni ljudi se sklanjali i pokušavali da izgrade svoj alternativni život?
Prevedeno na jezik mlade osobe: “Da li će i meni cijeli  život ‘seljačine’ određivati šta je dobro a šta ne? Jesu li za njih već unaprijed rezervisani skupocijeni automobili i luksuzni separei, a za ostali svijet tramvaji, autobusi i zadimljeni bircuzi sa klekom i lozom? Da li je ta podjela završena, tata?”

Smatra da će stanje koje trenutno vlada potrajati.

– Svaki roditelj zna da je jedna od najtežih stvari u životu ona kada vam rođeno dijete postavi pitanje na koje nemate odgovor. Ja znam da je “svjetska podjela” u kojoj je Srbiji pripalo mjesto “jeftine radne snage” već napravljena. Znam i da je to sada već realnost koja će potrajati. Ono što ne znam je zašto u toj i takvoj podjeli nemamo dovoljno mudrosti da sebi sačuvamo dostojanstvo postojanja. Zašto u siromašnom društvu najsiromašniji moraju biti profesori, ljekari, naučnici, umjetnici? Zašto se baš njima, koji su spremni da i u ovim nesretnim okolnostima rade i kreiraju mikrosvijet koji bi generaciji moje kćerke dao nadu i podstrek, šalje poruka da nam ne trebaju, kaže poznati srbijanski glumac.