Bila je “crna princeza” jugoslovenskog rocka, a umrla je kao beskućnica VIDEO

Žena koju su nazivali crnom princezom jugoslavenskog rocka umrla je 2002. godine u Klinici za zarazne bolesti u Beogradu, sa samo 43. godine. Jučer je bilo tačno 15 godina otkada je zauvijek otišla Margita Stefanović Magi.

Klavijaturistica benda Ekaterina Velika posljednje je godine svog života provela u napuštenoj garaži u predgrađu Beograda, te u skloništu za beskućnike na Voždovcu, iako je nakon smrti ostavila bogato muzičko naslijeđe.

Talent, harizma, ljepota i ekstravagancija četiri su riječi koje je najbolje opisuju. Nadimak crna princeza dobila je zbog duge crne kose i nevjerovatne harizme. Bila je školovana pijanistica, koja je maturirala kao jedna od najtalentiranijih, te je dobila poziv na studij u Moskvi.

Rock muzikom počela se baviti nakon što je upoznala Milana Mladenovića 1982. godine. Kultni bend, osim fantastičnim pjesmama, dobar dio popularnosti dugovao je (i danas duguje) Margiti Stefanović, koja je pomicala granice muzike i umjetnosti.

Njena majka nije željela da ode u Rusiju pa je ostala u Beogradu i upisala Arhitektonski fakultet, na kojem je diplomirala iste godine kad je upoznala Mladenovića.

“U mom normalnom, stabilnom životu najnestabilniji dio sam upravo ja. I to ne zbog neke psihičke ili ne znam kakve nestabilnosti, već zbog stalnog traženja u svim mogućim područjima umjetnosti i života”, rekla je jednom.

U EKV-u je ostala do Mladenovićeve smrti 1994. godine.

Istovremeno je učestvovala u stvaranju albuma mnogih jugoslavenskih bendova, među kojima su i “Karlovy Vary”, “Elvis J. Kurtović & His Meteors”, “Van Gogh” i “Babe”. Komponirala je muziku i za filmove “Prvi put s ocem na jutrenje”, “Vera Hofmanova”, “Povratak Vuka Alimpića”, “Plavi plavi”, a učestvovala je i u pozorišnim produkcijama “Klasni neprijatelj” i “Tri sestre”.

Na poziv reditelja Gorana Markovića, okušala se i kao glumica 1985. godine u ulozi Dragane u filmu “Tajvanska kanasta”.

Sve njene uspjehe godinama je gušila borba s teškom ovisnošću, koja je postala još intenzivnija kada joj je preminuo otac sredinom devedesetih.

U borbi za život prodala je porodični stan i kupila dva manja, a ostatak novca iskoristila za putovanje u Indiju, u nastojanju da u potpunosti promijeni način života i riješi se ovisnosti o narkoticima.

Nakon što nije uspjela, povukla je još nekoliko pogrešnih poteza koji su je doveli na samo dno. Prodala je sve što je imala i postala beskućnica. Dom joj je postala napuštena garaža, pa sklonište za beskućnike, sve do 18. septembra 2002. godine kad je napustila ovaj svijet. Njen pokop platio je Atelje 212.

Aleksandar Ilić u svojoj je knjizi šest godina kasnije objavio da je zaražena HIV-om zbog intravenoznog korištenja droga.

“Žao mi je što ne živimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji; što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji, prizemniji pa da neke stvari drugačije funkcioniraju, da se drugačije definiraju”, Magina je misao s kojom ćemo zaključiti ovo prisjećanje na sjajnu umjetnicu.

https://www.youtube.com/watch?v=8nPgYeyLU1Q