Aleksej G. Pavlovsky: Zašto (ne) volimo turbofolk

Aleksej Gotthardi Pavlovsky doktor je etnologije i autor knjige „Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj – Zašto ih (ne) volimo?“ u kojoj pojašnjava nastanak i razvoj turbofolk muzike na prostoru bivše Jugoslavije.

Pavlovsky turbofolk razdvaja od politike, tvrdi da je uvjetovan isključivo komercijalnim razlozima, uočava njegove sociokontekstualne sličnosti sa rock'n'rollom i zaključuje da se proširio i zbog pomanjkanja jezične barijere, javio je dopisnik Anadolu Agency (AA).

Sam naziv turbofolk Rambo Amadeus je dao svojoj muzici kada je 1989. objavio album „O, tugo jesenja“, koji je parodija na narodnjake. Međutim, nekako se dogodilo da je to postalo vrlo ozbiljan i prihvaćen termin, ne za parodiju, nego za pravi turbofolk.

Inačica turbofolka postoji i kod Bugara, tamo se zove čalga, kod Turaka se zove arabesk, a u Albaniji manele.

Aleksej Gotthardi Pavlovsky

„Turbofolk je logičan muzički nastavak svega što se događalo prije. S turbofolkom je započela Lepa Brena ‘80-ih, kada se to zvalo diskofolk. To je bila kombinacija narodnjaka ili novokomponovane narodne muzike sa modernim ritmovima. Od sredine 90-ih nastaje muzika koja se naziva turbofolk i koja je kombinacija narodnjaka sa plesnim ritmovima“, kaže Pavlovsky.

Ništa ne počinje sjekirom odrezano, sve ima svoj prethodni život, objašnjava ovaj etnolog te dodaje da je ‘70-ih u tu muziku ušla struja: bas i električna gitara, sintisajzeri, bubnjevi, što je počelo mijenjati tu muziku.

– Političke predrasude kao preduslov preziranju turbofolka –

„Hrvati vole turbofolk… neki, a neki ga ne vole, kao što i neki Srbi jednako ne vole turbofolk. U Srbiji su najžešće kritike protiv turbofolka“, kaže Pavlovsky i dodaje da se situacija preslikava i na ostale države proizašle iz Jugoslavije, ali i šire.

„Oni koji turbofolk vole, vole ga zbog muzike same, jer im se sviđa, ali i zbog pravila popularne kulture po kojima ta muzika funkcionira. Oni koji turbofolk ne vole, ne vole ga zbog muzike same, jer im je šablonizirana, ujednačena, dosadna, tekstovno nekome vrlo upitna, možda čak i glupa. Vrlo bitan razlog zbog kojega im se ne sviđa, a kojega nisu svjesni, jest zbog područja kulturnopolitičkih predrasuda. Većina razloga njihova nesviđanja ne leži u muzici samoj“, kaže Pavlovsky.

U knjizi navodi kako već rane 1976. na albumu Olivera Dragojevića izlazi pjesma „Šta učinila si ti“, koja je kombinacija čistog funka i narodnjaka, a kroz ‘80. hrvatski estradni muzičari koketiranju sa narodnjacima, nadahnuti poslovnim uspjehom i onim što je radila Lepa Brena, posebno Tonči Huljić i grupa Magazin.

– Turbofolk, sramota pred uglađenom Europom –

Pojavljuje se potom Severina sa albumom „Djevojka sa sela“ i „umivenim“ turbofolkom na sljedećim albumima, kaže Pavlovsky.

„Kada je ‘Moja štikla’ 2006. pobijedila na ‘Dori’ i trebala predstavljati Hrvatsku na Eurosongu, onda je nacija skočila na noge jer je previše sličila na turbofolk, makar ga pjesmica samo parafrazira. Iako ta ista Severina tu muziku koja se pušta na radijima svira već niz godina, ali kad je trebala Hrvatsku predstavljati u uglađenoj Evropi, nastao je problem“, priča Pavlovsky.

„Sa prestankom rata uspostavlja se staro tržište Jugoslavije koje je zajedničko svima. Srbijanski turbofolk se okrenuo svojem zapadu, prema BiH, Hrvatskoj i Sloveniji i tu se malo ‘umio’ za te potrebe. Istodobno, taj zapad, Hrvatska, da bi se okrenula svom istoku zbog tržišnih razloga, svoj pop okreće prema turbofolku. I turbofolk se mijenja, kakav je danas nije bio prije 20 godina. Izvorni srbijanski je više otišao u pop, kao što je i naš hrvatski pop otišao u turbofolk. I ako slušate Sandru Afriku i Severinu, to je zapravo slična muzika“, uočava Pavlovsky.

– Suživot rocka i turbofolka –

U knjizi autor iznosi i razvojni put ogranaka turbofolka. Može se primijetiti da se ‘80-ih sa diskofolkom Lepe Brene paralelno razvija tzv. orijentalni pravac, sa izvođačima kao što su Halid Bešlić, Šerif Konjević, Južni vetar, Šemsa i kada se automatski javlja kritika.

„Kao što u Hrvatskoj kažu ‘Zašto to mladi slušaju, to je srpsko, tako su Srbiji kažu da je to tursko’. Cijeli svijet je u jednom periodu bio sklon istočnjačkom, orijentalnom zvuku. Sjetimo se Shakire. U 18. stoljeću je Evropa poludjela za orijentom i Turskom, kada Mozart piše ‘Rondo alla turca'“, kaže ovaj autor.

Pavlovsky koji je odrastao u Rijeci i bio poklonik rock muzike u mladosti nije volio ni punk, a kamoli šminkere. Narodnjake se tada, kaže, preziralo, dok je istodobno u BiH, Zenici, na primjer, ‘80-ih situacija bila drugačija jer tamo se uz slušanje rock standarda uredno slušalo narodnjake.

Rock se u svojoj pojavnosti javio kako komercijalna muzika koja koketira sa seksom, Elvis Presley i sl., isto kao i turbofolk koji je ciljan na populaciju od 10 do 20 godina, kaže Pavlovski i dodaje kako turbofolk ipak nema rokerskog aktivizma, pogoni ga samo tržište.

„Turbofolk ne valja brkati sa politikom. To je čista komercijalna muzika“, kaže Pavlovsky, koji ne predviđa izumiranje ovog žanra. Radije uočava njegovu evoluciju i prilagođavanje vremenu i suvremenim trendovima koji ga održavaju stalno na životu.