Sejo Sexon: S Neletom sam se razišao i prije rata u BiH

Muzički dokumentarac u režiji Italijana Gianluce Loffreda posvećen sarajevskom bendu Zabranjeno pušenje prikazan je jučer i u okviru Mostar film festivala. Historija kultnog benda prikazana kroz priče trojice članova prve postave Pušenja, Seje Sexona, Neleta Karajlića i Zenita Đozića, simbolično je prikazala ono što se zapravo desilo u Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Tim povodom danas su se s Mostarcima družili junaci filma Davor Sučić (Sejo Sexon) i Zenit Đozić koji su se tom prilikom prisjetili i nekadašnjih filmova, uz nezaobilazne anegdote iz sarajevskog kina Prvi maj. Na konstataciju voditelja da u samom filmu niko o drugom i trećem ne govori u negativnom kontekstu, Đozić je rekao da je mnogo važnije ono što je urađeno prije sukoba od onoga što je kasnije uslijedilo.

“Nesretan sam što se ratno prokletstvo prelomilo baš na našoj priči. To je možda zbog toga što smo od pozicije čiji smo bili zagovornici u Top listi nadrealista, kasnije postali nosioci ili zastupnici drugih ideaja, odnosno priče koju lično nisam osjećao svojom. Sviđa mi se to što u filmu ne pljujemo jedni na druge i što smo uspjeli očuvati civilizacijski nivo. Ljudi su s razlogom očekivali da ćemo nastaviti u pravcu kojim smo krenuli prije rata s obzirom na antiratne skečeve koji su predvidjeli današnju katastrofu”, rekao je Đozić.

Na opasku da ni Nele Karajlić u knjizi Fajrunt u Sarajevu nije pljuvao kolege, niti dijelio optužbe što bi možda prijalo njegovoj novoj publici, Sejo Sexon je rekao da su on i Karajlić na suprotne strane otišli i prije početka rata u BiH.

Lider današnjeg Zabranjenog pušenja prisjetio se domova kulture i kina Prvi maj u kojima su kako je rekao “prikazivani pravi filmovi”, mnogo bolji od današnjih, filmovi u kojima su postojali junak i problem koji je na kraju uvijek riješen.

“Život se iz kina preselio u realni svijet, ali i svijet naših pjesama. Naši junaci su slični filmskim junacima, a lično sam od Pišonje i Žuge kritikovan zato što u pjesmi nisu spomenuti Sejo i Faik koji su im čuvali stražu”, prisjetio se Sučić.

Đozić je rekao i da je današnjem društvu potrebniji borac protiv zla Fu-Do od onog kojeg je lično utjelovio osamdesetih godina. Na kraju je stigao i da nasmije prisutne odgovarajući na pitanje o skečevima u kojima su spominjani fakulteti u sredinama poput Kiseljaka, što je danas postalo realno.

“Kad odem u Kiseljak ne ostavljam otvorene prozore na automobilu u strahu da će mi neko ubaciti diplomu mašinskog inžinjera”, rekao je na kraju.