Robovi Kim Jong-una: Jedu izmet i ubijaju vlastitu djecu

Nove satelitske snimke pokazale su kako se broj radnih logora u Sjevernoj Koreji, u kojima se zatvorenike prisiljava na rad, izloženi su mučenjima, izgladnjivanju, silovanjima i ubijanjima, povećava.

Oko 120.000 žena, muškaraca i djece zatvoreni su u sjevernokorejskim gulazima, inače poznatima kao “kwanliso”, a brojka je to koju su objavili Ujedinjeni narodi.

Iz Pjongjanga i dalje demantuju postojanje radnih logora, ali brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava konstantno bilježe njihovo postojanje, te skupljaju svjedočanstva preživjelih i bjegunaca.

Osim toga, koriste i razne satelitske snimke kako bi dokazali da ozloglašeni logori, koje mnogi uspoređuju s nacističkim koncentracionim logorima još uvijek postoje.

U utorak je organizacija “Ljudska prava u Sjevernoj Koreji”, koja ima sjedište u Washingtonu objavila snimke Kampa 25, koji se nalazi blizu Chongjina, na sjeveru Sjeverne Koreje.

Prema navodima organizacije, taj se kamp od 2010. do danas povećao i danas je kako kažu, dvostruko veći nego prije šest godina.

“Analiza naših satelitskih snimki Kampa 25 kao i još nekih logora potvrđuje da se pod vlašću Kim Jong-una i dalje ljude šalje u radne logore u kojima ih se prisiljava na rad”, rekli su iz organizacije, javlja CNN.

Njihov izvještaj se pojavio nakon odvojene analize koju je proveo Amnesty International, a koji je također potvrdio da Sjeverna Koreja ne samo da i dalje ima radne logore već i dodatno ulaže u njih.

“Ovi kampovi su jedan od stubova političke i društvene represije u Sjevernoj Koreji u kojima se na neviđene načine krše ljudska prava”, objavio je Amnesty International, te su dodali kako satelitske snimke dva radna logora, odnosno kwanlisa, koje su napravljene u maju i augustu pokazuju kako se u logorima povećava broj čuvara, vidi se povećana poljoprivredna aktivnost, a nadogradio se i postojeći krematorij.

UN je prije dvije godine procijenio da je u sjevernokorejskim logorima u posljednjih pedeset godina umrlo stotine hiljada političkih zatvorenika. Većina ih je umrla od prisilnog rada u katastrofalnim uslovima, namjernog izgladnjivanja, u egzekucijama, mučenjem, silovanjem, te uskraćivanjem raznih drugih prava.

Brojna su svjedočanstva onih koji su nekako preživjeli, ili pobjegli, a mnogi među njima nerijetko ni ne znaju zbog čega su zatvoreni.

Među njima je bio i Shin Dong-hyuk kojem je jedan od upravitelja tvornice u logoru odrezao prst kuhinjskim nožem zato što mu je niz stepenice pala šivača mašina i više se nije mogla popraviti.

“Čak i ako umreš, to neće popraviti šivaću mašinu”, kazao mu je upravitelj te dodao je njegov problem ruka te mu je odrezao prst.
Mladić je u tom trenutku čak osjetio i olakšanje, jer je mislio da će ostati bez cijele ruke. Shin se 1982. godine rodio u Kampu 14 zato što su njegovi ujaci navodno u 60-im godinama pokušali pobjeći iz države.

I njegovi roditelji su bili zatvorenici, a brak im je dogovoren u logoru.

Da je Shin rođen izvan braka i bez dozvole roditeljima za seks, tada ne bi smio preživjeti, a ubijeni bi mu bili i roditelji zato što su imali “seksualni odnos bez prethodnog odobrenja”.

Jee Heon-a je uspjela pobjeći, a komisiji UN-a je ispričala da je jedna majka morala utopiti svoje dijete u posudi s vodom.

“Majka je molila čuvara da je poštedi, ali nastavio ju je tući”, kazala je i dodala da je potom majka drhtavim rukama potopila dijete u vodu. “Plač je prestao, a mjehurići su nestali kada je umrlo”, kazala je Jee.

Bivši zatvorenik Kang Chol-Hwan je u svojoj knjizi opisao tipično smaknuće u Kampu 15 gdje su osuđeniku usta napunili kamenjem da ne bi vikao protiv režima te da ga ne bi čuli drugi zatvorenici.

Potom su mu stavili tri poveza, jedna preko očiju, drugi preko prsa, a treći preko struka.

“Ciljajte prema izdajniku domovine”, povikao bi vođa streljačkog odreda nakon čega bi se čula tri pucnja. Prvi bi ga pogodio u glavu i odmah ga usmrtio.

Drugi bi gađao u prsa kako bi pao, a treći u struk bi “pomogao” da padne u jamu.

Ponekad su zatvorenici morali na mrtvace bacati kamenja da s njih padne koža. Izgladnjeli zatvorenici, mnogi od njih djeca, jedu što pronađu uključujući i štakore, žabe, zmije i insekte.

Hranu često traže u kravljem izmetu, a Shin je kazao da su štakori posebno “na cijeni” jer sprječavaju potencijalno smrtonosnu bolest koja se javlja zbog nedostatka proteina i niacina.

Kang je hvalio daždevnjake, ali rekao je da ih se moralo jesti žive.
U kampovima djeca su jela sve što se miče, uključujući i gliste.
Kada bi grupu zatvorenika poslali na rad u polje, ni jedna životinja ne bi ostala živa.

Posebno su stroge kazne za krađu.

Jednu šestogodišnju djevojčicu je učitelj zbog tog djela istukao drvenim štapom po glavi ispred cijelog razreda.

Drugi učenici su morali gledati dok joj je na licu bilo sve više ogrebotina i modrica, a krv je curila iz nosa.

Potom su je odnijeli, a umrla je već te večeri. Takav tretman je u logorima smrti sasvim uobičajen, a tortura je svakodnevna.