Povratak familije koju smo otpisali: Oaza ponovo radi

Pitat će vas možda neko jednom gdje ste bili za vrijeme velikih rock momenata u vremenu u kojemu vas je mladost izdašno ljuljala.

Dobro, možda i neće ako niste prokleta instagramerka koja zarad publike priča sama sa sobom i izmišlja pitanja na koja niko ne traži odgovor… ali za nas ostale, kada se noć u kafani pretvori u jutro, a poznanici u prijatelje i ljubavnike, pitat će vas možda neko gdje ste bili kada ste saznalo da je Prince preminuo i ovo je zadnje upozorenje da trebate biti spremni odgovoriti na ta pitanja.

No, u mome životnom vijeku, bilo je i bit će i sretnijih sjećanja: recimo, gdje sam bila to jutro kada je Instagram „izgorio“ od fotki dvojice ljutite braće i tome da su se izgleda, možda pomirili… Cinična kakva jesam, skontam u sebi: hajde da me ne ponese pjesma, dok utipkavam BBC-jev profil da vidim provjerim li oni išta znaju… i tu počinjem da proizvodim neke zvukove koji se mogu opisati kao neopisiva lakoća vrištanja od sreće: “The stars have aligned. The great wait is over.”

Petnaest godina, i sad konačno mogu da kažem: Don’t look back in anger, eh? Oasis se vraća, ćaća se vraća, vrištim uzbuđeno, dok pripadnik generacije Z naspram mene za stolom blijedo zuri u kao da sam kompletno pomahnitala.

Možda i jesam, ali Let i it out, treba uvijek reći kako se osjećaš je moje deviza, dok mi u glavu naviru prvi stihovi Wonderwalla.

I said maybe.
Ma, kako kod se završi, makar slupali glave jedan drugom na povratničkom koncertu, vrijedit će da su pokušali nakon 15 godina gnjeva i silent tretmana koji su priuštili i sebi i nama.

Uzimam maybe kao životnu odrednicu i maybe trenutno zvuči savršeno.

Pripadnik generacije Z ne shvata sreću, ne bacaju se biseri pred svinje, shvatam dok ustajem da nađem osobu s kojom bih podijelila ovu sjajnu nebesu vijest. Da, tamo na kraju hodnika imamo dovoljno muzički obrazovanu osobu koja će ovo znati cijeniti.

„Mersiha, Oasis se okuplja“, dreknem.

Na vratima kancelarije, hvatam njen pogled prepoznavanja historijskog momenta, i konačno sam spojena na frekvenciju dijeljenja sreće. Kaže da je sad pravo vrijeme da se ponovo pogleda dokumentarac koji je onomad gledala na HRT i sad će se sjetiti kako se zove… As it was. Totalno prigodno. Eto ga. Do tog momenta, bila sam užasnuta činjenicom da je tek utorak, da petak nije ni na vidiku i da sam na jos jednoj životnoj prekretnici. Ali, ovo sada postaje jedan dobar utorak. What's the story, morning glory?

Jer…
By now, you shoulda somehow
Realised what you gotta do.

I tu mi iskoči magično sjećanje iz nekog prošlog života: jutro u velikoj kuhinji u Malteserhofu, gdje nas pet „gulimo“ kitchen service za taj dan nakon dnevnoj objeda kojemu se prisustvovalo stotinjak ljudi, i sada čistimo kuhinju za njima po dnevnoj dužnosti. Tek smo se sreli, svi smo tek stigli u ljetni kamp izgradnje povjerenja i ne znamo se dobro, tek po imenima, ali jednako bezvoljno mrljamo po posuđu, bez neke velike želje da obavimo posao kako treba. Nijemac Dominik upravo vazi o socijalizmu, umotan u crvenu zastavu na plus 300 stepeni koliko je trenutno u kuhinji, te naglašava kako smo mi jugoistočni Slaveni umalo shvatili socijalizam i njegovu plemenitu ideju, dok svi ostali pokušavaju učiniti nešto što će ga ušutiti. Gledam u Glenna, svježe pristiglog iz južnog Londona, kako prosto ne vjeruje šta sluša, gdje se nalazi i kako je dovraga zaglavio u ovom njemačkom seocetu gdje već peti put sapuna isti tanjir. Jednostavno je: Dominik koji se bavi ispiranjem davno je prestao raditi i sada ispire naše mozgove time šta je Marx rekao o dobrovoljnom radu za dobrobit svih, te neuspjelom modelu koji je sproveden u Albaniji… Ja sam na početku ove zabušantske linije, i moja je nesreća što istovremeno mogu da vodim razgovor i umačem prljave tanjire u vrelu vodu, pa potičem daljni sudar svjetova: u pojam ubijeno radničko dijete čiju je obitelj blago rečeno sjebala thatcherovska politika naspram romantične blentovine iz Prusije koji će vjerojatno ostatak života loviti jednakost i socijalnu pravdu na svim meridijanima… Na kraju radnog lanca je zgodnica Claudija, koja pristojno ali već vidno iznervirana stoji sa strane jer nije obrisala nijedan sud već deset minuta jer je proizvodnja stala. Ona elegantno radi na tome da nestane iz kuhinje, jer se prije dva dana zaljubila u Peđu iz istočne Bosne i želi svaki slobodan momenat da provede s njim. Peđa je, mogu se kladiti negdje s domarom, jer, otkako je došao, njegovi su prioriteti Claudija i neka kosilica ta travu koju treba popraviti. Svi ostali sjede u dvorištu i igraju društvene igre. A mi nikako da dovršimo posao u kuhinji, jer je Nijemac već upjenio kako smo svi jednaki. Dobro, priznajem, ja ga uporno potičem na beskrajno brabonjanje, nabacujući mu tretman Evrope prema nama južnim Slavenima, i dok brani i sebe i mene, već tada znam, da sam u tom kampu, u sred kulučkog pranja suđa, dobila prijatelja za cijeli život.

Sklona sam društvenim eksperimentima od malena, a ovaj kamp okupio je najšarolikije vrste iz cijele Evrope, kojima je život u nekom momentu iskočio iz normalnog i sada su nas skupili da ponovo učimo vjerovati jedni drugima. Jedino što vidim trenutno je da Britanac Nijemcu ne vjeruje ni riječ, a da Šveđanka vrlo vjeruje u moga veselog Bosanca. Nastavila bih eksperiment, ali vidim Glenna, i osjećam da će ovaj moj prelijepi povučeni vršnjak uskoro izrasti u vrsnog pretilog alkoholičara, te da postoji vrlo realna postoji mogućnost da karijeru započne već ovog podneva ako Nijemac nastavi.

Dominik, kojemu je sudbina dala da godinama poslije predaje nešto slično marksizmu na jednom ošinutom britanskom univerzitetu, barit će studentice na komunističke fore koje upravo vježba na nama, a onda će naprasno nestati negdje u Indiji i izbrisati sve brojeve i društvene mreže… No, javit će se jednog hladnog zimskog jutra, dok Bosnu potresaju protesti i paljevine javnih zgrada, da mi da do znanja da može doći po mene do sutra ujutro, jer neće dopustiti da preživim još jedan rat u ovoj pripizdini.
Iako se to za vrijeme naše službe u kuhinji nije istaklo, Claudija je postala vrsna znanstvenica, a Peđa bio i ostalo lokalni laf, koji će u jednom momentu, sa samo osnovama engleskog, procvjetati u Švedskoj i postati vražiji Dr House u tamo nekom Volvo servisu…

Ali vratimo se u taj modri augustovski utorak nad Malteserhofom, u kojemu svi stojimo nad sudoperima, izabrani svako iz svojega čudnog okruženja, da živimo zajedno mjesec dana i pokažemo jedni drugima koliko smo slični, i koliko nam geografija i društvene okolosti ne smiju diktirati kakve ćemo osobe postati. Kitchen service, za skoro stoinu ljudi, dio je naših dnevnih obaveza nakon objeda i naš je red da odgulimo smjenu. I ne mogu više da zabušavam, probacujem se na primijenjeni socijalizam, u glavu mi dolazi nenina priča o izgradnji pruge Brčko-Banovići i njena riskantna tvrdnja da je nevjerojatni merak kad pjevaš dok dobrovoljno rintaš… Pogledam jadnog Britanca i skoro sam sigurna da će uz alkoholizam zakačiti i depresiju prije svog 16 rođendana ako Nijemac nastavi s teorijom bratstva i jedinstva. I počinjem.
Today is gonna be the daay…

Brčko-Banovići recept uspijeva, iako jes’ da umjesto partizanske udarničke, čuješ gomilu piskutavih tinejdžera kako svako na svom dijalektu engleskog počinje namješta glas da što više sliči Liamovom: lijeno, arogantno, s dozom bolikurca vrisnemo u glas:

By now, you shoulda somehow
Realised what you gotta do

Ja sam se sa svojom prošlošću i budućnošću u tom času pomirila zauvijek, dok počinjemo dodavati, umakati, sapunati, ispirati i sušiti suđe… i vrtimo se u beskrajnom Oasisovom loopu: I said maybeeeee…
Ne znam koliko je magija dugo trajala, meni je sve prošlo u hipu, ali kada smo isprskani, sapunjavi, obrisanog suđa završili kitchen service za taj dan, u kuhinju je već dopeljala gomila naših besposlenih vršnjaka, zdušno pjevajući sa nama. Marc je donio i gitaru, dok smo ponavljali omiljene dijelove:

And all the roads we have to walk are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I would like to say to you
But I don't know how

Vjerujem da je tu najglasnija bila Claudia, misleći na svoga Peđu i sve poteškoće da mu objasni kako se osjeća zaljubljena žena. Dominika je već mučila svjetska glad, a Glenn je bar na tren zaboravio razvod svojih roditelja koji ga je mentalno ubijao cijelo ljeto.

I ja. Ja samo pjevam, što bi rekao Mujo u vicu, sretna jer funkcioniramo.

Because maybe
You're gonna be the one that saves me.

Vidim čika Huberta krajičkom oka, kako nas viri s dna hodnika, sa sigurne udaljenosti i sigurna sam da se smješi: on nas je odabrao i okupio ovdje, i evo, život će pokazati, dao nam spas u našim teen godinama. Shvatam da osim momenta koji se upravo događa, ništa više nije važno – čak ni to hoćemo li se više ikada svi sresti, (većinu i nisam vidjela više nikad), ali bio je to onaj momemnat u kojemu se ispostavi da je taj Campus15 pun pogodak i su se sve naše nedaće, želje i nade spojene u istu misao. Koju je Oasis tako lijepo zaokružio i objasnio da maybe život može ići dalje kao da se ništa nije desilo, ako odlučiš ne vući svoju prošlost u budućnosti.

I said maybe.

I vrijedilo je.
Vraćam se s osmijehom u svoju kancelariju, i gorepomenuti pripadnik generacije Z pokušava da me dozove u realnost, u ovaj utorak u kojemu treba hitno da završimo neki izvještaj. Ali, meni dolazi još jedna I said maybe situacija, zbog koje jednostavno znam da je dan kad se Oasis vratio krucijalno bitan za postojanje cijelog svemira. Barem mog svemira.

U tom svemiru, premotavamo se nekoliko godina poslije scene u kuhinji: budim se u momentu kada sarajevski noćni autobus staje na dubrovački kolodvor i ko u crtanom filmu, drmusam vlastitu sestru koja ko zna šta sanja i odbija da da se probudi. Moramo pretrčati do drugog dijela kolodvora, odakle treba da hvatamo bus za Cavtat, ali ona nije baš jutarnji tip i nije baš sigurna gdje je. Moramo žuriti, jer tamo negdje na Ćilipe upravo slijeće moja nerođena sestra, koju ću prvi put vidjeti nakon stopedeset života koji su nam se u međuvremenu desili. Nju sam isto ubrala u onom njemačkom kampu u Malteserhofu, i znala sam da će mi u vazi prijatelja ostati šta god nam život dalje servira. Pa sam, kako ona to voli karikirati, jedno kristalno januarsko jutro, mnogo godina poslije, postala i njena osobna svjedokinja u općini dok se vjenčavala.

Dakle, dok pokušavam da pronađem wifi, da vidim gdje je moja leteća sestra, moja rođena sestra tvrdi da se smrzava i da hitno mora pronaći jaknu koju je na more ponijela za nedajbože i da se taj nedajbože upravo dešava. I otvara kofer i počinje brljati po stvarima, dok ja u nevjerici gledam u kolodvorski ekran na kojemu piše da je u tom trenutku, u pet ujutro, solidnih 27 celzijevih i ne mogu da vjerujem da joj je hladno.

„Ja sam iz južnih krajeva, meni je hladno“, sikće ona sva snena dok navlači rukave na sebe, a preko njenog kofera upravo pada pijana Britanka koja izgleda isto čeka bus za Cavtat.

„Kakvih južnih krajeva, samo je Albanija ispod nas trenutno“, odgovaram jednakom mjerom i u tom trenutku zasigurno sličimo Liamu i Noelu na pretposljednjoj tehničkoj probi pred svađu.

Kofer je ogroman, pretežak – skontam to dok vadimo polugolu Britansku iz njega, i gledam koliko smo nepotrebnih sranja ponijele na odmor: oprema za trčanje i udžbenik iz računovodstva. Definitely Maybe, to ti je kad ne znaš šta da očekuješ od odmora na kojemu tek treba da se upoznaju tvoje dvije sestre. I da normalno profunkcioniraju. Negdje u avionu iznad je moja Niki, i taman dok mi oko 6 dobacimo do Cavtata, sletit će i ona valjda… i ne mogu se sada svađati sa svojom pravom sestrom koja jedva vuče kofer prema busu koji upravo dolazi, a istovremeno kreće stampedo pijanih turista.

Svi smo mi jednako necivilizovani kad nam se pruži prilika, otpuhnem puna predrasuda u Rock and roll star maniru i okrenem se svom ličnom Noelu, da vidim kako izgleda u menažeriji razdrljenih pijanih britanskih turista, onako obučena u jaketu. Dajem joj znak da zadnje ulazimo u bus, nema teorije da ću se gurati sad sa ljudima zaostalim u povlačenju iz kafane.

Ušle smo, motor je već upaljen, a sve sjedišta skoro popunjena – bus izgleda kao modernija verzija Ko to tamo peva, ali naš Miško je trijezan i sjajno raspoložen, i izgleda odlučan da niko neće spavati do kraja vožnje. Odvrne radio, upravo u momentu kad neki preveseli gospar, u stilu Gooodmorning Vietnam najavljuje sretnu i blagoslovljenu nedjelju, i poručuje nek nas Bog sve spasi ako sami ne umijemo.Mi, sa svojim preglomaznim koferom, ne možemo dalje od ulaza i sjedamo na mjesto za mlade majke i invalide. Cock your hat, reče nekad davno Sinatra, pa nakrivimo seširiće da sakrijemo oči od sunca i pokušamo dremnuti tih 20-ak minuta.

I said maybe.
I nema nista od toga.
Jer onaj propovjednik na radiju upravo pušta Wonderwall.

Pijana Britanka u hipu ustaje, vikne vozaču da pojača muziku… i pri povratku nazad na sjedište, promaši i sebe i sjedište, te se elegantno skljoka se na pod u kečerskom stilu. Usljedio je kratki tajac u busu, kao u indijskoj seriji, no u narednoj milisekundi, ženska je već na nogama, i kao da je bila u onom mom kampu vježbanja rezilijentnosti i pomirenja, svima nam se pokloni u znak zahvale za brigu. Histerično joj plješćemo jer, nebesima hvala, nećemo morati stajati usput da lovimo hitnu pomoć.

I tu počinje magija.
Today is gonna be the day
Today is the day.

Kao po nekoj nebeskoj komandi, kroz bus se razlije kakofonija poderanih neuvježbanih glasića, koja slavi sreću zbog vlastitog postojanja u tom revelinskom jutru i putu koji je pred nama. I krevetu na koji ćemo svi uskoro da se skljokamo, svako u svom smještaju.

Because maybe
You're gonna be the one that saves me
And after all
You're my wonderwall

Jer, to vam je braćo i sestre, čudo koje u naše živote donose dva disfunkcionalna brata Gallagher, koja nam svojim primjerom objašnjavaju koliko je uredu da ti je život iskreno i blistav i sjeban, bez potrebe za ikakvim Instagram uljepšavanjem.

You’re my wonderwall.

U retrovizoru vidim vozača, kako se smiješi dok gleda na put, tog današnjeg dirigenta kojeg su sile nebeske odabrale da orkestira naš pijano-pospani, potpuno raštimani, ad-hoc stvoreni hor.Gomila stranaca koja će do kraja vožnje biti ko familija. I u dobrom i u lošem smislu. Zar to nije život u punom smislu riječi?

Možda nećemo pričati petnaest godina, a možda ćemo i iduće godine svi na ljetovanje zajedno. Jer, s familijom se nikad ne zna. Pitajte braću Gallaghere.

Maybe you’re gonna be the one that saves me.
I s tom molitvom na usnama, krećemo svi u novi dan.

Zato je bitno da znate gdje ste bili u momentu kada se Oasis ponovo okupio. Jer ćete to pričati jednom na familijarnom okupljanju, gdje ste bili tog slavnog jutra.

Jer, glory is back, moja prgava braćo i sestre. Radnja je otvorena.
Voda se vratila u Oazu.

Dok se vraćam u stvarnog gdje Gen Z i dalje pokušava provaliti je li Oasis neki film ili bend, ili nešto kao Blade Runner franšiza, meni stiže poruka s nepoznatog broja: “Ti zovi Glenna, ljenčugu, jer nam lokalac treba završiti karte, a ja odoh da vidim jesu li ovi naši još uvijek isti debili kao prije 15 godina”.

Izgleda da se davno izgubljeni brat Dominik opet ukazao, bez da je osjetio da bi se moglo zapucati: Braćo i sestre, okupljamo se iduće godine na Oasisovom koncertu.

Pa, neka bude nezaboravno.