Nova knjiga o Hitleru: Fuhrer je bio ograničena budala

Michiko Kakutani iz New York Timesa iskusila je u septembru san svakog kniževnog kritičara kada je, već sljedeći dan kako je objavila recenziju najnovije biografije o Hitleru, knjiga skočila u vrh Amazonove top liste 20 najpopularnijih naslova.

Bila je riječ o američkom izdanju njemačkog historičara Volkera Ullricha “Adolf Hitler: Godine uspona 1889-1939.”

Još prije tri godine Frankfurter Allgemeine Zeitung u svojoj je recenziji uočio da Ullrich u knjizi nije iznio ništa posebno novo, ali je zato izrazito nastojao demistificirati Hitlera, svesti ga na golu osobnost, na ono što je bio kao čovjek i ništa drugo.

Isto takvo uklanjanje mitologije koja se oko Hitlera isplela još od “Mein Kampfa” uočila je i Kakutani, složivši se s Ullrichom da to “normaliziranje Hitlera” nacističkog vođu nije učinilo ništa normalnijim, dapače, učinilo ga je još užasnijom osobom.

Ispalo je da je Hitler bio najobičniji političar koji se na vlast uspeo demagogijom, javnim spektaklima i provociranjem urođeničkih osjećaja masa. U konačnici, Führer se pokazao kao osoba s nekoliko neporecivih talenata, ali i dubokim psihološkim kompleksima.

Hitlera su u doba uspona suvremenici opisivali kao “münchenskog provokatora rulje”, “klauna opsjednutog samim sobom”, a danas pak kao egomanijaka, narcisoidnog tipa sklonog samosažaljenju i samodramatiziranju.

Ullrich je primijetio da je za Hitlera karakteristična bila opsjednutost superlativima, iz čega je, kao iz maničnih govora i sklonosti igranju na sve ili ništa, zaključio da je imao velikih problema sa samokontrolom, čak i zadržavanjem razuma u određenim trenucima.

Istovremeno je bio dovoljno lukav kao političar za u trenutku uočiti slabosti drugih ljudi.

Čak i Hitlerovi kolege priznavali su da Hitler posjeduje bezgraničnu sposobnost laganja, na što se nadovezala cijela propagandna mašinerija Josepha Goebbelsa s tada najmodernijim tehnološkim komunikacijskim sredstvima.

Jedan od bivših Hitlerovih ministara financija svojedobno je izjavio da je Hitler bio “tako temeljito neiskren da više nije razlikovao laž od istine”, a urednici jednog od izdanja “Mein Kampfa” opisali su knjigu kao “močvaru laži, skretanja, aluzija, poluistina i činjenica”.

Što se tiče Hitlera kao govornika, bio je vješt govornik i s određenim glumačkim kvalitetama, da bi svoje nastupe sasvim prilagodio nacionalističko konzervativnim, antisemitskim i šovinističkim krugovima donje srednje klase.

Koristio je grube fraze, prostačke, a kad bi uspio izazvati kaos straha i izljeva mržnje, nastupao bi kao vizionarski vođa koji će im vratiti red i zakon.

Nastupao je mesijanski, kao onaj koji će odvesti njemački narod u novu veličanstvenu nacionalnu eru, ne ulazeći previše u detalje. A pozivanje na zlatno doba nacije u prošlosti, služilo mu je za opisivanje kao pad i propadanje svakog aspekta današnjice.

Ullrich primjećuje da je Hitlerov repertoar bio nevjerovatno ograničen, plitak, a još nevjerovatnije je bio učinak koji je postizao praktično mantranjem optužbi, pozivima na osvetu i obećanjima budućnosti.

“Hitler je praktično napisao moderni vodič za demagogiju, tvrdeći u ‘Mein Kampfu’ da propaganda mora igrati na emocije, ne na snagu razuma, masa. ‘Čisto intelektualna razina mora biti spuštena na najniži zajednički mentalni nazivnik publike kojom se obraća’, obrazlagao je Hitler”, napisala je Kakutani.

Sljedeća tačka analize Hitlerovog uspona je da njegov dolazak na vlast uopće nije bio neizbježan.

Čovjek je naprosto lukavo iskoristio nevoljkost političkih elita da nađu kompromis nakon što se politički centar raspao uslijed krize i nezaposlenosti.

I u doba kad je sve odisalo nefunkcionalnošću vlade, uletio je Hitler uvjeravajući sve oko sebe da im je potreban “čelični vođa”. Sljedeća tačka njegovog uspona bilo je to što su konzervativne stranke smatrale da ga mogu ili kontrolisati ili utjecati na ublažavanje njegovih stavova.

Tako su odlučili s njime koalirati. Da bi se onda ispostavilo da je Hitleru trebalo samo pet mjeseci za prigrabiti svu vlast u zemlji, nešto pomoću poteza na rubu legalnog, nešto golim pritiskom njegovih jurišničkih odreda. Oni koji su se usput pridruživali nacistima, samo su dijelom bili iskreno zadojeni nacističkim idejama.

Puno je bilo onih koji su u Hitlerovom usponu vidjelu šansu da od toga profitiraju; materijalno, profesionalno, društveno. Druge je bilo neopisivo strah ustati protiv sve gorih progona Židova.

I tako se vrlo brzo došlo do zabrane štamše i svih knjiga koji su označeni kao “nenjemački”. U konačnici, Hitler je društvo prekrojio u skladu sa svojim mračnim, strogo darvinističkim pogledom na svijet.

Postao je glasnogovornik kulturalnog pesimizma Weimarske Republike, ali i otjelovljenje procesa koji je prepoznao Thomas Mann kao okretanje od razuma i temeljnih principa društva – slobode, jednakosti, obrazovanosti, optimizma i vjere u napredak.