Lingvisti tvrde da su bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski isti jezik

Srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik pojedinačno ne postoje, smatraju vodeći lingvisti iz te četiri ex-yu zemlje. To su samo različiti nazivi za “naš” standardni i zajednički jezik.

Dokaz tome je prost – mi se međusobno razumijemo. Da bi to pokazali, lingvisti koji su o ovome raspravljali na tribini “Ideologija ispravnog jezika” zamolili su nas da njihove izjave prenesemo u izvornom obliku.

– Posljednjih desetljeća kruži priča o krađi jezika, koju zagovaraju nacionalisti iz sve četiri zemlje, i to sa istim argumentom – “ja sam taj jezik imao prvi, a ti si ga meni ukrao”. Priča o jeziku je zato prestala bit lingvistička i postavila pitanje uloge jezika u pravljenju naroda, u jačanju i širenju nacionalizma – rekla je filolog Snježana Kordić, lingvista iz Osijeka.

Njen kolega, etnolog i antropolog iz Srbije Ivan Čolović, podsjetio je da je jezik prije svega sredstvo za sporazumijevanje, da je nematerijalan i ne može se ukrasti.

– Nacionalizam gaji kult jezika kao svetinje, širi mitove o nacionalnom jeziku i slavi ga kao “nevidljivu crkvu”. Pritom, nacionalizam ne vidi opasnost po jezik u nepismenosti, govoru mržnje ili nasilju nad dijalektima, već čvrsto vezuje jezik za nacionalni identitet. To znači da ako nam Hrvati, Bosanci ili Crnogorci ukradu jezik, oni kradu našu nevidljivu crkvu i dušu, i samim tim nas ugrožavaju – objasnio je Čolović i dodao da je jedini cilj svega toga širenje panike i straha, piše Blic.

Od pisama je stvoren još veći problem, koji je u Vukovaru eskalirao i u fizičke sukobe.

– Često čujemo kako ćirilicu Srbi moraju da čuvaju kao zjenicu oka svoga, jer ako nestane ćirilica, nestaće srpski jezik, a onda i narod. Čujemo i da ćirilica pripada Srbima, a latinica Hrvatima. Međutim, pisma ne pripadaju narodima, već jezicima koji se na njima pišu. Zato i ćirilica i latinica pripadaju našem jeziku, dakle svakom od ove četiri varijante – objasnio je profesor dr Ranko Bugarski, lingvista.

Ni jezici ne pripadaju nekom narodu, već svojim govornicima, dodaju oni.

– Ideja o povezanosti naroda i jezika pada kada se ljudi sjete da je njemački materinski jezik ljudima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a svi su oni pripadnici različitih naroda – podsjetila je Kordićeva.

Pravnik i prevodilac iz Zagreba Vuk Perišić napomenuo je da je do krađe jezika ipak došlo.

– Jezik je ukraden svima nama ponaosob od strane raznih vlasti. Ukraden je kao naše osobno pravo i sredstvo ne samo komunikacije već i razmišljanja, jer nam je zabranjeno koristiti neke riječi. Kada odem u trgovinu i pazim da neću izgovoriti riječ “hiljada”, ja više nisam slobodan čovjek – rekao je Perišić.

Oni su kao apsurde podjele jezika naveli škole u kojima se izvodi dvostruka nastava na različitim jezicima za đake koji se u školskom dvorištu lako sporazumevaju, zatim prevode knjiga, titlovanje filmova i serija, kao i izmišljanje novih riječi koje su, naročito u Hrvatskoj, predmet podsmijeha.

Ksenija Rakočević, filološkinja iz Crne Gore, nadala se da će lingvisti u njenoj zemlji, gdje “crnogorski jezik” postoji tek od 2007, učiti na greškama svojih susjeda. No, njihove inovacije bile su radikalne, izmislili su nova slova.

– Crnogorski jezik definišu kao autohtoni – to znači da on nema nikakvih srodnosti sa ostalim jezicima, pa ni hrvatskim, bosanskim i, najmanje, srpskim. Riječ za “pas” postala je “biža”, umjesto “djevica” govore “đevica”. Lingvisti ne bi smjeli da se bave politikom, ali danas oni idu tamo gdje je novac – u prodavanje mitova. Nacionalizam je neodvojiv od finansija, a nacionalistima u lingvistici vjetar u leđa daje vlada – rekla je Rakočevićeva.